Tomica Šćavina
Tko je odgovoran?
Svi mi gajimo izvornu želju za ljubavlju, zadovoljstvom i blagostanjem, a sami za sebe ne možemo ostvariti ni jedno ni drugo ni treće. Možemo ih stvarati i održavati jedino u doživljaju s drugima. Svaka od ovih kvaliteta, kada je čovjek investira u samoga sebe postaje vrsta zatvora. Samoljublje, hedonizam, materijalizam – zidovi unutarnje samoće. Stisnut uskim zidovima vlastitog egocentrizma čovjek ostaje bespomoćan i besperspektivan. Životna energija, kada je usisana u samu sebe, postaje crna rupa, a kada je oslobođena kroz odnos s drugima zrači toplinom i sjajem.
Kako bi blokirana energija našla put ptema van, kako bi bila oslobođena kroz kontakte s ljudima i kroz komunikaciju s cjelokupnom stvarnošću, važno je njegovati unutarnje ideale – dobrotu, plemenitost, nježnost, hrabrost, suosjećanje. Bez jasnog vrijednog sustava, bez ideala koji predstavljaju unutarnje zvonce za buđenje svjesnosti, čovjek se gubi u haosu iskrivljenih vrijednosti koje diktira konzumeristički instant život.
Kako to da neki od nas u tolikoj mjeri odbacuju mogućnost uvida u svoje postupke, a neki upravo u tome pronalaze snagu i inspiraciju za život?
U prvu kategoriju spadaju oni koji svoju psihu centriraju prvenstveno oko loših iskustava, a ako uz nisu u stanju preuzeti odgovornost za svoj život često se događa da ta iskustva veličaju ('nitko ne može znati što sam ja sve prošao/prošla') i koriste kao alibi za (auto)destruktivnost.
Oni koji svoju psihu centriraju oko zdravih kapaciteta, a sjećanja na bolna iskustva nastoje transformirati kako bi oslobodili blokiranu energiju i usmjerili je u stvaranje kvalitetnijeg života. Za njih su bolna iskustva spremnici energije.
Vrijeme za promjenu
Kada je pravo vrijeme za promjenu? Baš kao što postoje vanjski, prirodni ciklusi – izmjene godišnjeg doba, okretanje Zemlje oko Sunca i oko svoje osi – tako postoje i unutarnji ciklusi koji mogu trajati dvije, tri, pet, ili deset godina, ovisno o putu koji iznutra trebamo prijeći. A put se zapravo činiprilično kratak – od sebe ka sebi.
Pravo vijeme za promjenu je onda kada osjećamo da je pravo vrijeme. To u prvom redu znači da smo u stanju rzalikovati ono kako je od onog kako može biti. A zatim i da imamo dovoljno unutarnje snage da se prema onom kako može biti pokrenemo. Takav pokret nije moguće izvesti bilo kada jer svaka veća unutarnja promjena zahtijeva određenu emotivnu zrelost. Ponekad jesmo, a ponekad nismo spremni na sagledavanje situacije iz druge perspektive.
Patnja zbog otuđenosti i manjka suosjećanja svijeta u kojem živimo postala je toliko uobičajena da se većina ljudi uopće ni ne pita: kako promijeniti ili kako pridonijeti, već samo kako što lakše preživjeti.
O lakoći i težini
Ponekad imamo tisuću stvari za vratom, ali ih obavljamo s lakoćom, a ponekad se nađemo na čistini, ništa posebno ne moramo raditi, ali stvarnost je svejedno teška.
U uobičajenim, svakodnevnim životnim uvjetima, sami možemo stvarati lakoću postojanja. Točnije, ako dovoljno osvijestimo tu mogućnost, možemo otpuštati sadržaje koji nas iznutra pritišću.
Mikroanaliza stvarnosti
Začeće je vrlo važan događaj, to je početak početaka, prvi bljesak postojanja. Kakvi su sve (prividno besmisleni, kaotični) uzročno-posljedični odnosi doveli do tog velikog praska?
Neki događaji imaju dalekosežne i jasno vidljive posljedice, a neki imaju utjecaj koji se doima zanemarivim. Ali svaka misao, svaki pomak leptirova krila (prisjetimo li se teorije kaosa) komunicira s cjelinom, kao što i cjelina komunicira sa svakim svojim dijelom. Postoji kineska poslovica koja kaže: 'Otkineš li vlat trave, protrest ćeš cijeli svemir.' Mi smo dio stvarnosti, ali smo istovremeno i cjelina.
Uzmimo na primjer rečenicu: 'Trebala bih biti efikasnija'. Trebala pripada prošlosti, a bih pripada budućnosti. Znači, nisam ni u prošlosti, ni u budućnosti, a ponajmanje u sadašnjosti. Tako je moja želja za većom efikasnošću smještena sasvim izvan vremena.
Unutarnje zrcalo
Svi mi imamo neka svoja vjerovanja o sebi, neku sliku, svoje unutarnje zrcalo koje je nastalo kroz razna životna iskustva. No malo je ljudi svjesno u kojoj mjeri je to unutarnje zrcalo zapravo fleksibilno, promjenjivo, koliko na naš život može djelovati (s jedne strane) deprimirajuće i samorazarajuće ili (s druge strane) poticajno i blagotvorno.
Neki s istom slikom o sebi žive cijeli život. Ta slika im uopće ne paše, smeta im, čini ih nezadovoljnima i sputanima, ali to je sve što imaju. Zatočeni u vlastitom (iskrivljenom, lošem) zrcalu biraju odnose kroz koje se takva slika uvijek iznova hrani i potvršuje. Ponekad ta slika postane toliko jaka da se čovjek ispod nje počinje osjećati kao da ga zapravo ni nema. A osjećaj nepostojanja je jedno od psihički najrazornijih iskustava koje čovjek u ovom postojanju može doživjeti.
Unutranje zrcalo je nešto što se kod ljudi koji rade na sebi cijeli život mijenja. Pri tom promjena ne mora značiti razbijanje zrcala kako bi se stvorilo ili pronašlo novo. Puno j enježnije i prihvatljivije malo po malo mijenjati kut gledanja. Probati iz ovog kuta, pa iz onog, pa iz nekog trećeg – i vidjeti kako se pri tom osjećamo. A to možemo samo otvorimo li se za ono kakvima nas vide drugi. Te nove mogućnosti viđenja sebe, ti novi kutovi gledanja su zapravo njihovi. Kada smo otvoreni za vanjska zrcala, odnosno za mogućnosti da drugi primijete naše kvalitete i naše mane koje zbog krutosti svog unutarnjeg zrcala sami ne vidimo, možemo puno lakše napredovati.
Možemo se stalno skrivati, biti nevidljivi ili pak izuzetno opterećeni time što o nama misle drugi. Kada nemamo dovoljno stabilan doživljaj samih sebe, imamo snažnu potrebu za potvrdom od drugih. Kada se iznutra osjećamo kao da nas nema, tražimo da nas ima na krivim mjestima: u tuđim pogledima, mišljenjima, pohvalama. Kada je naša slika o sebi toliko ovisna o drugima, osjećamo se krhkima i nemoćnima da upravljamo svojim životom.
Ako želimo kvalitetno promijeniti ovaj život, ako želimo biti prisutni u sebi, a ne lutati kroz prostor i vrijeme poput sjene ili duha (kao da nas nema), ono na što trebamo obratiti pažnju je 'čaša'. Taj emotivni kalup koji nas drži u iluzijama odnosa ključ je za razumijevanje sebe i svojih osjećaja, a samim time i za stvarno, autentično otvaranje drugima. Samo ako nas ima možemo se veseliti, tugovati, upoznavati druge ljude i ostvarivati svoje snove. Samo ako nas ima možemo jedini prostor i vrijeme za koji znamo i koji nazivamo svojim životom živjeti onako kako to zaista želimo.
Dobar imidž
Sve što nosimo, zračimo, pokazujemo prema van predstavlja našu osobnost i govori nešto o nama. Od natpisa na majici koju oblačimo, preko knjiga o kojima razgovaramo, do posla kojim se bavimo. Pitanje je – koliko smo to zaista mi, a koliko je to slika o sebi koju želimo prestaviti? Koliko je autentičan naš imidž?
Živimo u civilizaciji konzumerizma i svako malo se trebamo podsjećati da je važan život kakav je, a ne kako izgleda.
Gubeći se u imidžu, čovjek se raspršuje, odlazi od sebe, izlazi iznutra prema van, gleda se iz perspektive koja nije autentično njegova i samim time nije dovoljno stvarna. Na taj način stvarnost postaje manje intenzivna – više je nalik kazalištu nego svijetu s mnoštvom zanimljivih dimenzija. Ne gledajući u sebe, čovjek se od svog unutarnjeg svijeta sve više udaljava.
Biti netko drugi
Prva bića s kojima se svatko od nas identificirao bili su naši roditelji. Po dolasku na svijet, osim porcija hrane, kontinuirano smo dobivali i porcije identiteta naših tata i mama.
Duhovnost nije u tome da postanemo netko drugi, već da kroz odnose s drugima postajemo sve više svoji.
Tamna strana savršenstva
Čovjek je često zatvorenik vlasite, savršene slike o sebi.
Imati u glavi tog sitnog mučitelja, kritičara koji nikad nije zadovoljan i stalno tjera dalje, prema postizanju najvišeg i najboljeg, prema postizaju savršenstva, je kao maraton bez kraja.
Težnja savršenstvu često stvara crno – bijela razmišljanja koja se temelje na terminima 'sve ili ništa'. Ako nije savršeno, onda je nikako. A kada je toliko toga na kocki, teško je riskirati. Javlja se strah od pogreške koji dodatno sputava i onemogućava da se prema tom 'svemu' uopće pokrene.
Nema ništa loše u težnji da svakim danom postajemo sve bolji, bilo u poslu, bilo u odnosima ili vlastitim etičkim promišljanjima. Ali kada ta težnja tamo jednom dovodi do kroničnog nezadovoljstva sa ovdje i sada, vrijeme je za paljenje crvene lampice. Nema savršene slike koja je vrijednija od nesavršenog života koji se upravo odvija.
Točka zastoja
Osobni razvoj često se uspoređuje s ljuštenjem luka. Po Gestalt terapiji, u tom procesu ljuštenja ličnosti prolazimo kroz nekoliko slojeva: sloj lažnosti, sloj fobije, sloj zastoja, sloj implozije i sloj eksplozije. Prvi sloj skojim se susrećemo, tzv. lažni sloj, sastoji se od stereotipnih i glumljenih reakcija. Na 'toj frekvenciji' igramo igre i gubimo se u ulogama. Ponašajući se kao da smo osoba kakva nismo, nastojimo živjeti predodžbu koju smo o sebi stvorili mi sami ili su je o nama stvorili drugi. Kakda postanemo svjesni praznine koju osjećamo pri identifikaciji s tim površnim slojem ličnosti, odlučimo li postati iskrenijima, počinjemo osjećati neugodu i ranjivost.
Ispod lažnog sloja krije se fobični sloj. Na ovoj razini najradije bismo pobjegli od sebe samih, a samim time i od očiju drugih. Nastojeći izbjeći emocionalnu bol koja je posljedica shvaćanja da smo onakvi kakvi 'najradije ne bismo bili', skloni smo negiranju i neprihvaćanju onog što nam se razotrkiva. Na ovoj frekveniciji voljeli bismo svući sa sebe lažni sloj svoje ličnosti kao da je u pitanju pohabano odijelo, ali smo zbog dugotrajne identifikacije s njim u strahu da se ispod ne nalazi ništa drugo do li praznina. Ako tu lažnu stranu sebe pokažemo i priznamo, u strahu smo da će nas drugi ljudi odbaciti.
Ispod fobičnog sloja nalazi se točka zstoja, tj. mjesto gdje smo se u svom sazrijevanju spotakli i stali. Na toj razini obično pokušavamo manipulirati drugima kako bi oni umjesto nas gledali, slušali, osjećali, mislili i donosii odluke, jer se sami ne osjećamo dovljno snažni. Kako bism oizbjegli osjećaj vlastite nemoći, najradije bismo da se promijeni cijeli svijet umjesto nas samih. Kad shvatimo da nas 'mijenjanje svijeta' ne može istinski pokrenuti, ostajemo sami.
Dopustimo li da se u točki zastoja osjetimo neživima i uspijemo li se umjesto poricanja i bijega, prihvatiti takvima kakvi jesmo, dolazimo u stanje implozije. Ulaskom u taj sloj počinjemo gledati kroz svoje 'unutarnje zidove' i prestajemo lutati labirintom koji oni čine. Ljuštenje implozivnog sloja stvara naboj koji konačno dovodi do eksplozije. Ulaskom u eksplozivni sloj, napuštamo lažna pravila i pretvaranje što dovodi do oslobađanja goleme količine energije koju smo do tada trošili na pretvaranje da smo ono što nismo.
Slaba točka je poput vira koji crpi životnu energiju, jer je potrebna ogromna energija da bi se ona zakamuflirala, tj. da bise sebi i drugima dokazalo suprotno.
Kako izaći iz tog začaranog kruga? Prvi korak je uvijek najteži: prihvatiti. A zatim se malo po malo razotkrivati. Taj bolni dio, kada se počne uviđati i izražavati, više toliko ne boli. Boli ono što je skriveno, maknuto od oka svijeta. Pnekad treba vremena, ponekad treba tugovanja, ali blagodati tog procesa su velike. Oslobađa se ogromna količina energije koja je u vrtlogu slabe točke bila blokirana, usmjerena na kruženje bez kraja. Izlaskom iz tog isrpljujućeg vira, mijenja se cijela životna perspektiva.
Začarani krug
Sigurno vam je poznata rečenica: 'Sve znam, ali ništa ne poduzimam'. To je ono kada nam je jasno što nije u redu i što bismo trebali promijeniti kako bi se osjećali bolje, ali nikako da svoje zaključke provedemo u djelo i poduzmemo konkretne korake.
Mnogi velik dio svog života provedu u istom začaranom krugu: u lošem partnerskom odnosu, u nezadovoljstvu na poslu, u mukotrpnom odnosu s roditeljima. Nakon godina i godina tabanja jedne te iste staze, začarani se krug održava sam od sebe. U njega je uložena velika količina emocija, truda i iluzija i izlazak iz njega značio bi promjenu koja je teško zamisliva.
Promjena iz korijena
Kako bismo ostali na istoj mrtvoj točki (u muljeviotj dosadi, na vrhu ledene stijene, na besciljnoj ravnici, u sigurnoj kutiji), možemo se na tisuće različitih načina opirati promjeni.
Neurotičnom zapadnom čovjeku nedostaje upravo mir, tišina, prisutnost. On je vlastitim kolektivnim nasljeđem teško ranjen, njegova psiha je narušena kaosom brzog života i degradacijom ljudskosti. Treba mu rasterećenje, bistra glava, proplanak uma.
Frustracija je sastavni dio života, ona unosi dinamiku, inspirira nas da idemo dlaje. Ispadanje iz ravnoteže je sastavni dio održavanja ravnoteže. Nije uvijek lako priznati si gdje se na svom životnom putu nalazimo, sagledati prijeđeni put i ostvoriti se onome čemu bi nas mogao odvesti sljedeći korak. Duhovnost može biti velika inspiracija za osobni razvoj kao i velika prepreka. Može nas otvoriti za nova iskustva i doživljaje, ali i zavoriti za ostvarivanje svojih potencijala.
Ronioci i promatrači
Stalno promatranje bez uranjanja naše djelovanje čini praznim, a stalno uranjanje bez promatranja naše djelovanje čini besperspektivnim. I jedno i drugo je jednako važno za stvaranje dugoročnog životnog zadovoljstva.
Let it be
Unutarnjeg neprijatelja čine svi oni odbačeni, negirani, neprihvačeni, potisnuti dijelovi nas. Sve ono što u nama postoji, a čemu smo rekli 'ne'. Ljutnja kojoj kažemo 'nema te' ne nestaje, već mijenja svoju energetsku formu i samim time joj je teže ući u trag. Recimo, nema više vatrene ljutnje, ali zato ima močvarne depresije. Ili, nema više zavisti prema 'boljem' ili 'jačem', ali zato ima agresije prema 'lošijem' ili 'slabijem'.
Čim nešto u sebi primijetimo, otkrijemo, to znači da smo se od toga odvojili. Dakle, ako svjesnost o postojanju tog nečeg (što god to bilo) unutar nas već postoji – je li to bolje prihvatiti ili odbaciti?
Bilo da j eu pitanju osjećaj, misao, doživljaj ili fantazija – negiramo postojanje onog što je očigledno tu, negiramo postojanje dijela sebe. To 'nešto' nije u nama bezveze, nije niklo niotkud – ono ima svoju dinamiku, svoju pozadinsku priču. Negirajući postojanje nekog aspekta sebe u samom začetku, zakidamo se za mogućnost dubljeg samoistraživanja. S druge strane, prihvačanje onog što se pojavljuje u našem unutarnjem svijetu (što god to bilo), dovodi do toga da smo manje u predožbama o sebi, a više u stvarnosti.
Prihvaćanje je poput univerzalnog lijeka. Ljutnja, zavist, povrijeđenost, zloća i sve ostalo gubi svoju etiketu 'lošeg' kada je prihvaćeno i samim time se transformira. To znači da sa samima sobom postajemo više na ti, da smo si bliskiji, da se osjećamo stvarnijima, a istovremeno si postajemo i veća zagonetka. Prihvaćanje otvara nove mogućnosti istraživanja sebe koje ne izvire iz boli ili unutarnjeg konflikta, već iz iskrenog propitivanja i želje za upoznavanjem ovog tajanstvenog postojanja.
Lica pod maskama
Kada nemamo kvalitetan odnos sa samima sobom – sa svojim osjećajima, tijelom i mislima – ne možemo održavati takav odnos ni s drugima. Kada smo preokupirani unutarnjim burama i vihorima ili predugim, monotonim zatišjima, naša je životna energija uvučena prema unutra. Zapetljana je u mentalne mreže i emotivne uzroke koji nas odvajaju od vanjskog svijeta.
Ako je dijete tužno i zbog suza ga se ne posramljuje, ne kažnjava ili ignorira, ono dobiva poruku da i u svojoj slabosti može biti prihvaćeno i voljeno. Na taj način stječe zdravu osnovu za iskazivanje tuge u budućnosti, jer realno gledano – život nije uvijek predivan.
To tužno, ljuto, odbačeno, neprihvaćeno unutarnje dijete ima se potrebu osloboditi. No, budući je maska predugo tu, zavirivanje pod nju čovjeka prije svega plaši. Maska s vremenom kao da preuzme osobu koja živeći zadanu ulogu polako zaboravlja svoju pravu prirodu, upada u iluziju i život provodi kao u nekom filmu ili transu. S vremenom unutarnja praznina, tjeskoba i nezadovojlstvo rastu. Kada čovjek napokon osvijesti da ga maska ne vodi tamo kamo bi iznutra želio stići – do mira, samopouzdanja i zadovoljstva – odjednom osjeti želju dublje upoznati sebe. Ali, to 'dublje' ga plaši, jer... što ako ispod maske nema ništa? Što ako je ispod maske praznina?
Unutarnje dijete
Nekada smo bili zaigrani, sada smo ozbiljni. Nekada smo bili neposredni, sada smo promišljeni. Nekada smo bili spontani, sada želimo kontrolirati. Nekada smo bili znatiželjni, sada smo već sve naučili. Znači li to da zaigranost, neposrednost i spontanost isparavaju propocionalno s godinama? Ne. Isparavaju proporconalno sa stupnjem zanemarivanja našeg unutarnjeg djeteta. A unutarnje dijete nikada ne nestaje. Ono stalno podsjeća na sebe, ali kada je odbačeno, ignorirano ili potisnuto ne pokazuje se kroz radost, kreativnost i spontanost, već kroz prazninu, bol i ovisnost.
Pogledajmo kako se ponašaju djeca. Ona su tu, u trenutku, uronjena su u život, upijaju ga, daju i primaju bez procjene i kalkuliranja. Viču kad su ljuti, plaču kad su tužni, smiju se kad su radosni. Svi smo mi nekada bili takvi. A zatim smo kroz odgoj dobili mnoštvo zabrana i duboko u sebe primili gomilu pogrešnih uvjerenja o sebi samima.
Ako samo doživljavamo, a ne djelujemo, ostajemo pasivni i osjećamo se letargično i pesperspektivno.
Ono što čovjek ačini cjelovitim je djelovanje i z doživljaja. To je onaj dobar osjećaj kada živimo u sadašnjosti, prisutni smo u postojanju, čula su nam izoštrena i jasna, a istovremeno znamo kuda idemo i što želimo od života. Kada se odrasli i dijete u nama vole, osjećamo unutarnji sklad iz kojeg možemo djelovati kvalitetno kako za sebe tako i za druge.
Svako zanemarivanje, negiranje ili ignoriranje dječjih emocija dovodi do reakcije srama, koja se utisne duboko u psihu.
Napušteno, posramljeno, ranjivo, sebično ili magično dijete zato vapi za nekim izvana tko bi ga kroz specifičan oblik suovisnosti izliječio ili ispunio. A kada nama manipuliraju unutarnja bol ili praznina i sami postajemo manipulativni. Iz potrebe da upravljamo unutarnjim djetetom počinjemo upravljati drugima ili se povračimo iz straha da drugi ne upravljaju nama. Kada ne voliko sebe, trebamo nekog da nas voli kroz odnos ovisnosti. Boriti se za ljubav, zaslužiti ljubav, očajvati za ljubavlju – sve su to vanjske preslike unutarnje priče. Kada je projicirana prema van, ta priča može dovesti do ludila koje je proizvod neprestanog izvjegavanja suočavanja s osjećajima duboke boli i samoće unutarnjeg djeteta.
Prvi korak u iscjeljivanju unutarnjeg djeteta jest prepoznati ga i doživjeti. Zatim mu treba dopustiti da se izrazi. Važno je da dijete iznutra ne ostane u samoći. Njegova samoća je njegova tamnica i kako bi se oslobodilo, mora se pokazati pred drugima. Možda će to za vas biti nešto sasvim novo, ali malo po malo počnite pričati o svojoj napuštenosti, ranjivosti, posramljenosti i ostalim zanemarenim dijelovima svoje osobnosti.
Anatomija straha
Um živi kro uzroke i posljedice, kroz asocijacije i zaključke, ciljeve i zabrane i ne može sam, ma koliko tražio, pronaći koordinate ljubavi. Ona dolazi kada se čovjek izdigne iznad labirinta i dopusti susret izvan planova, kalkulacija i racionalizacija. Ljubav je ta koja oslobađa od straha.
Željeti ljubav
Nekima je pomisao na ljubav ograničavajuća, a nekima oslobađajuća. Nekima je pomisao na slobodu izolirajuća od drugih, a nekima povezujuća. Nažalost, za mnoge, potreba za slobodom i potreba za ljubavlju međusobno se isključuje. Sloboda se povezuje s dalekim mjestom na drugom kraju svijeta ili pak s neograničenim m ogućnostima ispunjenja sebičnih ili impulzivnih želja. Ljubav se povezuje s emocionalnim trudom i kompromisima ili pak s idealima koji mogu opstati jedino u prozračnim oblacima uma.
Kod vezujućih, uvjetujućih odnosa tek kada oboje shvate da jedni bezdrugih mogu, postavlja se pravo pitanje, a to je – žele li. Obostrana želja je gorivo za ljubav koja, kada je slobodna, pomiče granice doživljaja sebe kroz nezamjenjiv doživljaj voljene osobe.
Lica ljubavi
Ljubav nam može puniti jedra životnom snagom i entuzijazmom, a može nas i depremirati ili izludjeti. Ono što smatramo ljubavlju može biti glavni oslonac našeg unutarnjeg rasta i razvoja, a može biti i najdestruktivnija snaga koja vodi ravno nikuda.
Vrlo je važno moći prepoznati način na koji partner iskazuje ljubav kako bismo je znali primiti i sačuvati. Isto tako je bitno prepoznati vlastiti jezik ljubavi kako bismo partneru mogli dati do znanja što nam to zapravo znači. Prepoznati svoj i partenerov način izražavanja osjećaja kako bi se ljubav razijala je najmanje što u ime ljubavi možemo činiti jedni drugima.
Dubina bliskosti
Kada se nekog zaista voli, voljena osoba je potpuno nezamjenjiva. Seks i zaljubljenost postaju sredstvo postizanja bliskosti koja stalno iznova istražuje. Užitak i idealizacija prestaju biti same sebi svrha i postaju sredstvo komunikacije sa sve dubljim slojevima voljenog bića. Sve dok se osobu doživljava isključivo kroz povišenu energetsku plohu erotskog uzbuđenja ili kroz zaljubljeno fantaziranje o ispunjenju vlastitih želja, ona je daleko na svom planetu, još uvijek neupoznata. Tek kroz realiziranu, stvarnu ljubav u kojoj nema davanja i uzimanje, već je pružanje i primanje slobodno, bez granica, događa se čudesan kozmički događaj koji je istovremeno i obična ljudska ljubav – susret svjetova.
Odbacivanje seksa
Odbačena seksualnost opsjeda um, odbačena duhovnost postaje egocentrizam, a odbačeni um postaje slijepo vjerovanje.
Seksualna želja se svodi na uzbudljive dijelove tijela koji se doživljavaju odvojenima od osobe koja ih predstavlja. Tako se dioba nastavlja i odvojenost seksa od prirodnosti i ljubavi postaje sve veća. Prihvaćanje, pažnja i oplemenjivanje seksulanosti nalik je povratku kući, povratku ljubavi, povratku izvornoj prirodi.
Projektivna zaljubljenost
Prebacivanje vlastitih neugodnih osjećaja i doživljaja na partnera može dovesti dovelikih komunikacijskih pomutnji. Upravo zato je jedna od najdragocjenjijih vještina na putu osobnog razvoja naučiti razlikovati svog unutarnjeg partnera (stvorenog od vlastitih iskustava, predodžbi i fantacija) od onog vanjskog, od drugog ljudskog bića. Međutim, dok smo zaljubljeni to graniči s nemogućim jer osjećaj zaljubljenosti nastaje upravo miješanjem fantacije i realnosti. Padajući u ljubav (falling in love) zaista padamo, ali ne u ljubav već u nesvjesnu projekciju svog unutarnjeg partnera. Iz toga se rađa mnoštvo iluzija i preuranjenih zaključaka koji se, nakon zaljubljivanja donose o osobi koja nam je zapravo nepoznata. To je onaj osjećaj da nekoga poznajemo već jako dugo (možda čak iz prošlih života), a u realnosti smo se susreli tek nekoliko puta. Nešto nas facinira, intrigrira, privlači, podiže i na temelju toga gradimo cijelu konstrukciju osobe, sliku života, ideju o velikom mi, o posebnoj vrsti srodnosti.
Svatko od nas ima sjenu, objašnjava Jung, Što je ona manje prisutna u našem svjesnom životu, to je tamnija i gušća. Zbog njene instiktivne i iracionalne prirode, nismo je u stanju sagledati unutar sebe, pa stoga vlastite nepoželjne osobine pripisujemo drugima.
Osoba u koju se projektivno zaljubljujemo najprije je svijetla, idealna, božanska. Uz nju i sebe vidimo jednako tako sjajnima, snažnima i dragocjenima. Ona 'osvjetljava' našu sjenu. Ali ma koliko se trudili, drugoga ne možemo natjerati da postane realizacija naših projekcija. Dok ga kujemo u zvijezde zaista ga kujemo, stavljamo mu okove, konstruiramo eterični oklop sklopljen od vlastitih projektivnih želja. Zatim, nakon što se taj netko pokaže drugačijim od očekivanog, skloni smo mu pripisati suprotne karakteristike. Kako smo ga obogotvorili, tako ćemo ga i spustiti na zemlju ili čak dmonizirati. Onaj tko se bori s čudovištima, navodi Nietzsche, trebao bi pripaziti da i sam ne postane čudovište. Dok dugo zurite u bezdan, bezdan također zuri u vas.
Projicirana sjena je vezujuća, oduzima nam energiju i stvara emocionalnu ovisnost. Kada se manifestira u zaljubljenosti ili vezi, imamo običaj reći da iz nas 'izvlači ono najgore'. Čini nas sebičnima, ljubomornima, grubima, samodopadnima, osvetoljubivima, materijalistima, zavidnima i slično, ovisno o tome što je sadržaj naše 'tamne strane'. To nije nimalo ugodno osjetiti. Bez odnosa koji je 'izvukao ono najgore' ne bismo ni pomislili da imamo kapaciteta biti 'takvi'. Otrovnost i intenzitet takvg odnosa je alarm da smo se upleli u projekciju i da bismo se prije trebali posvetiti sebi, i umjesto na tuđim lošim osobinama, početi raditi na svojim vlastitim. Kako bismo se razvili moramo postati svjesni da kroz tu mješavinu ekstaze i boli ne idemo prema ljubavi već se sve više utapamo u vlastitoj projektivnoj iluziji.
Patnje mladog Narcisa
Dopuštamo li sebi da se u tamnoj, izoliranoj pećini svog unutarnjeg svijeta na trenutak smirimo i osjetimo otežalu nepokretnost koja poput zrne rupe guta svjetlost životnosti... Dignemo li ruke od svega shvativši da je život nemoguće kontrolirati jer nije mehanički, da ga je nemoguće oblikovati jer nije od gline i da ga je nemoguće razotkriti jer nikada nije ni bio skriven... U dubokoj bespomoćnosti pred tajnom života događa se krajnja kapitulacija. Tamo dolje, gdje potraga zvršava jer se čini kao da nikada nije ni započela – klicaju izdanci suosjećanja.
Ako je ljubav visina, suosjećanje je dubina. Ako je ljubav plod s vrha stavlja, suosjećanje započinje u sjemenci koja je, nakon što je spoznala kako je to biti u srcu ploda, pala i prekrila ju je zemljana tama. Da sjemenka nije pala u tamu podzemlja, ne bi nikada proklijala izdancima suosjećanja. A bez njenog klijanja nikada ne bi bilo stabla. Tako j u jezgri ljubavi suosjećanje, a u jezgri suosjećanja ljubav.
Ljubav koja ne prepoznaje druge, već ih vidi samo kao ogledala za samu sebe nije ljubav će narcisoidnost, samoljublje.
Narcis se ogledajući se u vodi zaljubljuje u svoj odraz i, želi li ostvariti svoju ljubav, jedino što mu preostaje je uroniti u samoga sebe i – utopiti se. Priču o Narcisu možemo shvatiti kao parabolu o vlastitim (često savršenim) slikama samih sebe u koje se zaljubljujemo i koje pred nama samima ili pred drugima želimo održati na životu ne shvaćajući da to činimo po cijenu svoje autentičnosti.
Hiperosjetljiva Eho postaje zrcalna slika neosjetljivog Narcisa. On je nedostupan, a ona vječno želi biti u njegovu naručju. On misli samo na sebe, ona misli samo na njega. On se ne može identificirati s drugima i tako učiniti njihove glasove svojima, te time proširiti svoju osobnost; ona pak ne posjeduje vlastiti glas i osuđena je na blijedo oponašanje.
Redukcija osjećaja
'Zakon nestašice' glasi: čovjek je sklon željeti ono što mu izmiče, ono čega nema. Zbog te psihološke varke lako nam se može učiniti da je netko ljepši, pametniji ili zanimljiviji nego što zapravo je. A ljubavne igre su poput pecanja. Povuci – popusti, povuci – popusti. Osjećaji koji tako nastaju, mada se često brkaju s ljubavlju, zasnivaju se na kontroli. Ako se netko od igrača previše zaleti i otvoreni izrazi svoje želje, druga strana gubi interes; igra postaje dosadna jer nema neizvjesnost, nema napetosti.
Dijalog srca i uma
Misli na razne načine mogu mijenjati osjećaje. Mogu ih spustiti, potisnuti, obezvrijediti, a mogu ih i uzdići, potencirati, preuveličati. Većina tih procesa se ne događa svjesno. Misli jednostavno 'rade svoje' analiziraju, interpretiraju, slažu i razlažu. Ali ako se malo odvojimo od pričica i dijaloga koje kolaju našim mozgom punim serpetina, možemo svojevoljno skrenuti s unaprijed zacrtanog puta.
Um voli vodstvo i teško se snalazi u situacijama koje ne razumije i nad kojima nema kontrolu, a osjećaji se slobodno manifestiraju samo onda kad su izvan dosega komandne ploče uma. U mislima koje mozak upućuje srcu nalaze se biokemijske poruke koje u prsima mogu stvarati težinu ili lakoću, koje u želucu mogu stvarati tvrdi kamen ili meku toplinu, koje mogu stegnuti grlo ili ga opustiti kao bismo što lakše i slobodnije izražavali sebe. Jedna od tih, za um problematičnih emocija je – ljubav.
Kad u glavi premećemo pričice, fantacije, scenarije i interpretacije, sami smo sa sobom. Tretirajući takve sadržaje uma kao stvarne, isključujemo drugu osobu iz svog emotivnog života. Shvaćajući ih kao automatizme ili mentalne navike koje možemo osvijestiti, pretvaramo ih u putokaz za napredak u smjeru emotivne slobode za davanje i primanje ljubavi.
Velika očekivanja
Udovoljavajući tuđim očekivanjima ili očekujući od drugih da odlučuju i određuju životne izbore umjesto nas kako bi nam 'bilo lakše' odustajemo od kontrole nad vlastitim životom, odustajemo od svoje slobode koja je jezgra osobnog napretka. Bez tog osjećaja zdrave kontrole i slobode izbora smo poput jarbola bez jedra. Tu je izvor naše životne snage i zbog toga je prihvaćanje odgovornosti jedna od najvažnijih stepenica osobnog razvoja. S druge strane, očekujući da će drugi donositi odluke i raditi izbore koje mi smatramo ispravnima ili najboljima, preuzimamo na sebe dodatan teret odgovornosti – ne samo za svoje, već i za tuđe ponašanje. Najčešće je samo pitanje vremena kada će nam se to, poput bumeranga, vratiti. Kad netko napravi nešto što zapravo ne želi samo da udovolji drugome, očekivat će ili da mu se uzvrati nekim vidom poslušnosti, ili će se jednostavno naviknuti da umjesto njega odlučuje i bira netko drugi.
Kontrola na 100 načina
Ono što često unosi zbrku u naše odnose je nemogućnost razlikovanja sebe od drugih. Komplikacije nastaju kad se netko smatra da ima pravo misliti i odlučivati za drugoga. To je kao da mu nije dosta jedna glava nego bi si još rado pribrojio još jednu. 'Jedina osoba čije ponašanje možemo kontrolirati smo mi sami'. To je osnovna postavka Teorije izbora, koju je osmislio i popularizirao američki psiholog i psihijatar William Glasser. Zvuči tako jednostavno... Ali samo u teoriji. U stvarnosti, svakodnevnica je ispunjena raznim načinima uspješne ili pak neuspješne kontrole – a koga drugog nego – drugih. Ono što nam pritom izmiče je svjesnost o onom što zaista možemo kontrolirati – vlastiti život, vlastite postupke. Naravno, ne u potpunosti, već do određene mjere – na pravom mjestu u pravo vrijeme. Ponekad je pravi izbor upravo suprotno – odustajanje od bilo kakve kontrole. Ponekad je najbolji izbor prepuštanje i povjerenje.
S druge strane, unutarnji osjećaj kontrole donosi, kako odgovornost za vlastite postupke, tako i veći osjećaj osobne slobode i širine životnih izbora. Ljudi s unutrašnjim lokusom kontrole su puno zadovoljniji od onih s vanjskim. Postoji i određena veza između kontrole i sklonosti gledanja televizije. Po istraživanju Alana Rubina ljudi koji imaju vanjski lokus kontrole mnogo više vremena provode pred televizorom od onih s unutrašnjim lokusom kontrole. TV – ovisnicima se svijet događa, ne moraju djelovati, ostaju pasivni jer im je u slikama sve već tu, na dohvat ruke, putem daljinskog. Promatraju događaje i situacije koje nisu stvarne, već su ciljano kontrolirane: akcijski film za podizanje adrenalina, sapunica za šupljikavu zabavu uma, reality show za nerealnu simulaciju realnih uvjeta života. Pretjerano upravljanje daljinskim umanjuje osjećaj moći za upravljanje onim što je tu, blizu – za upravljanjem vlastitim životom.
Na tu nemoguću misiju zvanu kontroliranje života troši se golema količina energije. Stalno planiranje i predviđanje situacija za koje zapravo nemamo pojma kako će se odvijati stvaraju stalni osjećaj napetosti i brige. Što ako se dogodi ovo a ja napravim ono, pa to ispadne ovako ili onako ... Mozak koji pokušava razrješiti život kao da je u pitanju jednadžba stalno dolazi do toga da je život zapravo nejednadžba u kojoj, što više o njoj mislimo, iskrsava sve više nepoznanica. U bilo kojoj situaciji najbolje je, nakon što damo sve od sebe da se stvar razvije u najboljem mogućem sjeru, jednostavno dignuti ruke. Život je nemoguće upakirati u svoj životni sklop, on je puno više od onog kakvim ga mi vidimo.
Živjeti bez povjerenja u život nije lako. Kada imamo povjerenja da će nam život donijeti ono što nam je od koristi za vlastiti napredak, sklop u glavi se mijenja. Neuspijehe i greške počinjemo shvaćati kao vrijedne situacije za put dalje. A na tom putu nešto imamo, a nešto nemamo u svojim rukama. Zato je najbolje dati sve od sebe – a zatim dignuti ruke, i predati se.
Princip žrtvovanja
Ne možemo svijet učiniti drugačijim, ali možemo biti svjesni odgovornosti na osobnoj razini, a to je upravo ono što čini kolektivnu svijest. Svatko od nas, za sebe i za druge, može pridonijeti toj promjeni.
Izlaz iz ovog dugoko ukorjenjenog kolektivnog problema je u razrješavanju vlastite priče, vlastitih životnih poteza temeljenih na principu žrtvovanja. I jedno i drugo – i žrtvovanje sebe i žrtvovanje drugog znači zakidanje života. To je nož s dvije oštrice. Onaj koji žrtvuje to radi iz hladnog, povrijeđenog, mrtvog dijela sebe i tim činom svoju unutarnju smrt, svoju povredu hrani, utiskuje ju još dublje u sebe. S druge strane, onaj koji se dobrovoljno žrtvuje radi to iz svetog dijela sebe koji vjeruje u besmrtnost. Ovaj prvi ima manjak života, a ovaj drugi višak. Razrješavanjem te neravnoteže, preostaje nam taman onoliko života koliko nam treba.
Uloga žrtve
Mnoge su djevojke, žene, majke kroz patrijarhalni odgoj predodređene za ulogu žrtve. Odgojene tako da veličaju dobrotu koja prelazi granice razuma, da vode računa o svima, a najmanje o sebi samima, nanose golemu štetu i sebi i drugima.
Kćer će trpjeti majčine jadikovke jer joj je 'dužna', jer nije lijep majci reći da je naporna, pa ispada da su joj važniji majčini osjećaji od njenih vlastitih. I tu se krug zatvara. Klica je uspješno prenesena, kćer je 'dobra', stavlja drugog na prvo mjesto, trpi i sluša, tu je za majku, ali ne i za sebe. U toj samaritanskoj ulozi čak pronalazi neku snagu, osjeća se plemenito. Tu je za drugoga nauštrb sebe i to je nekako ... uzvišeno.
Zdrava krivnja je isto što i odgovornost. No sama riječ krivnja nije baš ugodna jer pretpostavlja iskrivljenje slike o sebi, a riječ odgovornost uključuje dijalog, govor, reagiranje na posljedice svojih dijela. Biti odgovoran znači odgovarati za svoje ponašanje pred vlastitom savješću. Kompleks krivnje radi upravo suprotno: umanjuje osjećaj odgovornosti – i svoje i tuđe.
Kako i zašto oprostiti?
Ljudi koji u sebi nose puno krivnje ponekad znaju stalno kopati po sebi ne dozvoljavajući si uopće usmjeravanje osjećaja prema drugoj osobi. Sama riječ krivnja govori da se tu radi o iskrivljenoj slici sebe – kao u valovitom ogledalu. Pokušavajući ispraviti tu sliku o sebi stalnim razmišljanjem 'što sam napravio/napravila krivo', samo je još više iskrivljujemo. Takvo razmišljanje uvijek iznova vraća vlastite neugodne osjećaje natrag, poput bumeranga.
Na istoj valnoj duljini
Lako se naviknuti na tamu. U odnosima se ta tama najlakše održava kroz izbjegavanje komunikacije. Često se događa da je šutnja dublja što je odnos važniji. Dvadeset godina braka – dvoje ljudi jedno pored drugog kao dva stranca. Na njihovu šutnju se talože bezbrojne misli i unutarnji monolozi od kojih se automatski stvaraju cigle – izvrstan materijal za komunikacijski zid. Često se događa da ljudi i umru tako zazidani. Svijet se pred njihovim očima gasi, a najbliži im ostanu najdalji.
Najprije smo mi, a tek onda ja. Začeti smo kroz odnos naših roditelja, a rođeni kroz odnos s majkom. Mi je osnova života. Negirajući taj mi koji je naša izvorna priroda, prestajemo biti u stanju izražavati sebe, jer smo sebe u mogućnosti izraziti samo kroz odnose.
Riječi mogu imati izuzetnu snagu koja se može upotrijebiti kako bi se nešto rasvijetlilo, ali i rasjeklo. Robert A.Johnson u svom ogledu o ženskoj psihi Ona (She) piše: 'Noć je razorna sposobnost žene koja probada ispuštajući bujicu riječi. To je opaska kojom kao da muškarca natakne na ražnjić. Kada bi zapamtila u problemima najprije upotrijebiti svjetiljku, tada bi mogla odlučiti hoće li uzeti nož. Ali, obično se najprije upotrijebi nož, a zatim svjetiljka... da se vidi što je učinjeno.' Zto, s riječima baratajmo pažljivo. Neka nam budu svjetiljka.
Svjetlucavi ciljevi
Mnogim ljudima za ono što smatraju srećom nedostaje glavna karika. Nekima je to završavanje fakulteta, nekima stupanje u brak, nekima kupnja stana, nekima stvaranje uspješnog poduzeća, a nekima rođenje djeteta. U glavi stoji misao: kad se to nešto dogodi ili ostvari sve će biti drugačije. Nakon što se dosegne željeni cilj, slijedi sreća.
Ta svjetlucava vizija izbavljenja može se odnositi na bilo što: samo da imam novaca, samo da smršavim, samo da nađem novi posao, samo da mi djeca porastu. Pri tom najčešće zaboravljamo da vezivanjem za cilj zapravo gubimo svoj put. Identificirajući se sa slikom u budućnosti, zakidamo se za sreću u sadašnjosti. Dok smo na zamišljenom cilju nasmiješeni, ispunjeni, sretni, na stvarnom putu smo frustrirani, odsutni i nezadovoljni. Iz dana u dan, iz cilja u cilj odgađamo živjeti.
Život se odvija, ali nešto nedostaje, nema ključnog elementa, nedostaje generator sreće. Ideja o cilju je poput neke vrste izbavljenja. Rješenje postoji, barem u viziji, barem u slici. Nastaje skica prostora i vremena koja nas prikazuje onakvima kakvi želimo biti. To je kao da smo lansirali dio svoje životne energije tamo negdje gdje nas zapravo nema i zatim stremimo toj životnoj energiji jer nam nedostaje. Fiksacija na cilj je neka vrsta udice za pecanje samog sebe. Akad se zaista upecamo, kada ostvarimo cilj, najčešće slijedi razočarenje. Jer, ni dijete, ni karijera, ni brak, ni komforni stan, ni pet kila manje nas ne oslobađaju od samih sebe. Točnije, od onog dijela sebe koji treba izbavljenje.
Takvi ciljevi su zapravo kradljivci sreće. Zbog toga što oni tamo negdje sjaje, čovjek je zakinut za svoj sjaj tu gdje je sad. Zbog toga što oni tamo sadrže radost u slici, nemamo energije za radost u stvarnosti.
Ono što čovjeku umornom od vlastitih stremljenja treba je odmor od vlastite glave koja proizvodi stalno nove svjetlucave ciljeve. Shvatiš da život nije upakiran u osobne želje i vizije, napokon si može dati dozvolu za opuštanje, dozvolu da mu bude dobro tu gdje jest.
Generalni zaključak istočnih New Age učenja je: želja je izvor frustracija. Zbog toga zenovska bezželjnost može zvučati kao privlačno rješenje svih tih zavrzlama. Kada je čovjek bez želja, pretpostavka je da svjetlucavih ciljeva nema. Čovjek bez želja asocira se sa stanjem nirvane, sa stanjem prosvjetljenja i nepomućenog unutarnjeg mira. Usvojivši ovakvo učenje kao pravilo življenja, misleći da napreduje, duhovni tragatelj stagnira. Kroz težnju stanju bezželjnosti dolazi do odbacivanja i negiranja vlastitih želja. Želje nisu nestale, već su potisnute, um je (kroz usvajanje novih duhovnih shvaćanja) postavio barikade na put njihova ispunjenja.
Želje su neka vrsta psihičkog goriva. One određuju smjer našeg djelovanja i zbog toga ih ne treba odbacivati i negirati, već njegovati i pročišćavati. Pitanje je – usuđujemo li se željeti? Usuđujemo li se imati ciljeve?
Usuditi se željeti znači riskirati razočarenje. Usuditi se imati ciljeve znači riskirati neuspjeh. Ono što treba otpustiti nije želja ili cilj, već viđenje sebe na cilju, identificiranje s njim. Ta vezanost je tkanje mentalno-emotivne fiksacije, epicentar uvjetovane sreće. Otpuštajući unaprijed definirane slike i ideje koje sadrže našu sreću u budućnosti, otvaramo se sreći tu gdje jesmo, u sadašnjosti.
Nikad dosta
Želja za napretkom i otkrivanjem nečeg novog čini temelj zdrave ljudske psihe. Nitko se ne osjeća dobro dok stagnira. Međutim, ta zdrava želja za napretkom i otkrivanjem nečeg novog ože se pretvoriti u pravu megalomaniju. Još novca, još uspjeha, još pažnje, još odjeće, još seksa, još priznanja, još planova, još – svega i svačega. Nikad dosta. A zapravo, tek kada nam je dosta u stanju smo sagledati, osjetiti, doživjeti ono što imamo.
Ako ste trenutno u petoj brzini, usporite i razmislite o tome što vas je u tu brzinu ubacilo. Kada gomilamo, grabimo, stremimo više-brže-bolje zaboravljamo biti prisutni u onom osnovnom – u okusu, mirisu, boji, dodiru. Prisjetite se – život je tu da bismo napredovali unutar njega, a ne mimo njega.u biti svega neka bude i ostane doživljaj života.
Stvarnost ili iluzija?
Krenemo li od pretpostavke da živimo u svijetu koji je nestvaran nećemo daleko stići. Razmišljanje o stvarnosti kao o iluziji donosi neku vrstu rasterećenja: 'Dobro, život je itako neka vrsta sna', ali pri tom se čovjek može dovesti u opasnost da zamišlja čitav fizički svijet kao neku vrstu vlastite projekcije.
U potrazi za zadovoljstvom i unutarnjim mirom (svojim osobnim redom) na svom putu svak omalo nalijećemo na novi kaos. Taj kaos može biti veliki ili mali, dugotrajan ili kratkotrajan – ovisno o tome što se mijenja i koliko smo za takvu vrstu promjene spremni. U tom stanju unutarnje dezorijentiranosti često imamo osjećaj da se nemamo za što uhvatiti, da se ne možemo otvoriti, da nemamo što pružiti ili da ne znamo kamo krenuti. U svakom slučaju nešto nemamo, ne možemo, ne smijemo, ne vdimo ili ne znamo. Iz tog kaotičnog unutarnjeg stanja krećemo u potragu za novim alatima samospoznaje i tu se susrećemo s raznim sustavima, učenjima i konceptima koji na neko vrijeme, u određenom opsegu opisuju našu stvarnost.
Povjerovati možemo u sve što nam donosi utjehu ili daje nadu ne uzimajući u obzir danas to vjerovanje možda koči, zavara ili, u najgorem slučaju, ubija. Samoipunjavajuće proročanstvo je npr. izraz koji jednostvnije rečeno znači: 'Ako vjeruješ da će se nešto dogoditi povećavaš vjerojatnost da se to uistinu i dogodi.'
Duhovnost ili regresija?
Baš kao što djeca vide svoju majku magičnim i svemogućim bićem koje ispunjava sve njihove potrebe, tako i odrasli koju djeluju iz dječjeg identiteta vide gurue, učitelje ili duhovne sustave kao sveznajuće, svemoguće i magične. Učitelji i gurui se često zaista i ponašaju kao majke i očevi svojim učenicima zadržavajući ih n ataj način u dječjoj dobi.
U fokusu
Kada nemamo moć koncentracije, energija se rasipa na nebitne stvari, sve se čini važnije od ostvarenja vlastite ideje, želje, sna. Odugovlačenje, stalno mijenjanje planova, nemogućnost odlučivanja... Lijenost, rastresenost i neodlučnost nisu osobine ličnosti, već navike. Baš kao što možemo imati zdrave i nezdrave navike vezane uz tijelo, tako možemo imati zdrave i nezdrave navike vezane uz snagu volje.
Vjerojatno ste primjetili da neki ljudi jednostavno 'zrače'. Njihov način razmišljanja, smaopouzdanje, vjera u ostvarenje ideja oblikuje izraz njihovog lica i određuje stav tijela. To zračenje, taj magnetizam je poput proročanstva koje samo sebe ostvaruje. Oni koji uspjevaju u životu u prosijeku nisu ništa pametniji ni tolerantniji od onih koji uspijevaju. Ono što ih razlikuje od većine je usmjerenost prema ostvarenju svojih planova i želja.
A ako se nismo u stanju uspmjeriti na neki cilj ili zamisao počinjemo o sebi misliti kao o osobi slabog karaktera koja nije u stanju voditi vlastiti život što onda drugima daje prostora da vode i olučuju umjesto nas.
Čovjek najvalitetnije djeluje kada njegova koncentracija izvire iz unutarnje mirnoće, a za to je, osim izoštrenog vanjskog fokusa potrebno imati i jasan unutarnji fokus.
Većini je ljudi u glavi buka. Roj automatskih misli koje se samo nižu...
Zbog toga najdublji i najtemeljitiji odmor predstavlja odmor od vlastitih misli. Bilo bi jednostavno kakda bismo u svom mentalnom sklopu imali on/off sklopku. Isključivši um koji kopa po prošlosti i nagađa budućnost, mogli bismo biti prisutni u realnosti, ovdje i sada.
Iako često imamo osjećaj da nemamo vremena, bilo bi logičnije reći da u vremenu nema nas. Ono teče, a mi smo izvan njega. Iz trenutka u trenutak živimo izvan trenutka. Nalazimo se na mjestu s kojeg se pruža prekrasan pogled, ali nismo prisutni jer mislimo o poslu. Razgovaramo s prijateljima, amisli nams e zapliću o unutarnje dijaloge s nekim stotim ljudima.
Važno je da vanjski fokus ne zamagli onaj unutarnji. A upravo to je ono što zapadnog čovjeka sve više pritišće. Postignuća, ciljevi, pogledi izvana... Vanjski foku je javni, on je na cijeni, dok je onaj unutarnji intiman, ne traži vanjsku procjenu, dovoljan je sam sebi. Fokus je poput usmjerenog snopa svjetlosti. Može rasvijetliti, ali može i spržiti. Kada je vanjski fokus prejak, kada j ečovjek 'izvan sebe', troši se, pod stresom je, izgara, gubi se među informacijama, idejama, mogućim i nemogućim odabirima. Kada je unutarnji fokus prejak, kada je čovjek previše 'u sebi', postaje letargičan, besciljan, stalno je u procjeni, vaganju i proučavanju svojih unutarnjih stanja.
U svakom od nas se nalaze kreativni i destruktivni potencijali. Kreativni nas potiču, nadahnjuju i okreću prema naprijed, a destruktivni nam otežavaju, kompliciraju život i vuku nas unatrag. Svojim načinom razmišljanja i ponašanjem (prema sebi i prema drugima) možemo hraniti svoje kreativne i svoje destruktivne potencijale. Na nama je da osvijestimo što nam čini dobro, a što loše. Pri tome je važno biti u dodiru sa svojim osjećajima i intuicijom, jer um ima ograničen domet – zaključuje samo na temelju informacija, a ono što je najbolje za nas nije uvijek i najlogičnije. Kada slušamo svoj unutarnji osjećaj, možemo prema njemu modificirati i vlastiti način razmišljanja. Neke misli u glavi (ili tijelu) stvaraju težinu, a neke donose olakšanje i mir. Prateći svoja unutarnja stanja možemo odabirati misli koje nam čine dobro. Iz tog dobrog osjećaja iznutra, neše djelovanje prema van može biti koncentrirano i kvalitetno.
U zrcalu kreativnosti
Ne moramo biti veliki umjetnici da bismo kreativno živjeli. Pripremiti neobično jelo, preurediti stan, iznenaditi nekoga koga volimo – sve su to detalji života koji hrane naš kreativan izvor koji nam na to uzvraća novim plodovima. U jednoj sufi priči neki čovjek kaže kako se ponekad osjeća dao da se u njemu bore dva psa. Jedan je dobar, a drugi loš. Na pitanje 'Koji pobjeđuje?, čovjek je odgovorio: 'Onaj kojeg hranim'. Slično je i s kreativnošću. Hranimo li izvore krativnosti u sebi, oni nam uzvraćaju inspiracijom. Hranimo li destruktivne porive u sebi, oni nam uzvraćaju gorčinom, tupilo i bezosjećajnošću.
Entuzijazam – stabilan polet
Ambicije često jednostavno presuše, ideje ishlape, planovi se uruše. Ništa čudno, ako im je jedino uporište u mislima. Znamo kakve su misli – jedna prođe, druga dođe. Kada nem akonkretnog plana koji misli veže uz prostor i vrijeme (sutra ću otići tamo i napraviti to i to), a onda i djelovanja, misli u internom svemiru zvanom mozak tonu u razočarenje.
Entuzijazam izvire iz samopouzdanja, iz unutarnje stabilnosti, iz vjere u sebe. A vjerovati u sebe je prilično teško ako u djetinjstvu roditelji nisu vjerovali u nas. A upravo ono što čovjeka najviše podržava i motivira, kako u djetinjstvu, tako i u odrasloj dobi, je kada netko u njega vjeruje. Svijet bi zaista bio drugačiji kada bismo na zdrav način vjerovali u sebe.
Kada smo iznutra meki, onda smo i dovoljno senzibilni da otkrijemo ono s čim želimo i s čim ne želimo (u bilo kom području života) imati posla. Osluškujući vlastitu mekoću u grudima, us tanju smo primijetiti kod drugih ne samo ono što iskazuju riječima, već i gestama lica, zračenjem, pokretima tijela. Što je finiji naš doživljaj sebe, to nam je lakši i bliskiji doživljaj vanjskog svijeta i drugih ljudi.
Kako raširiti krila?
Jedna od najžalosnijih stvari koje si iz neznanja ili straha možemo učiniti jest podrezati si krila. Neki se odriču slobode radi sigurnosti, neki da bi udovljili bližnjima, neki radi slike o sebi koju predstavljaju drugima. Staviti se u kaznu, zatvoriti se, ugušiti svoj glas, sputati svoje ideje možemo na tisuću različitih načina. Često to radimo automatski, iz neznanja, nesvjesni kvalitetnijih mogućnosti izbora. Pri tom štetimo i sebi i drugima, jer sve dok si ne dopuštao slobodno izražavanje sebe, svijet ostaje zakinut za jedinstvenu, autentičnu manifestaciju našeg bića.
Sloboda i čovjek su identični pojmovi. Drugim riječima, mi jesmo sloboda kreiranja svojih života. Bez te esencijalne kvalitete se ne osjećamo dovoljno živima.
Stvarnost prolazimo, a mi gledamo. Svakodnevnica nas nosi, a mi je ne doživljavamo. Kao da nas nekim čudnim manevrima zaobilazi iako radimo 'sve što treba', odrađujući umjesto živeći dragocijene dane svog postojanja. Mnogima prođe cijeli život, a da se ne zapitaju što mogu učiniti da bi se osjećali slobodnijima.
Jean Paul Sartre, još jedan od poznatih egzistencijalista, ističe kako je za vlastite izbore potrebna predanost. Ako nismo predani istraživanju sebe i podizanju kvalitete vlastitog života, onda nas počinje mučiti osjećaj egzistencijalne krivnje, praznine ili tjeskobe. Korijen tih mučnih osjećaja potječe iz temeljne odluke da nećemo birati. To znači da smo digli ruke od sebe i da o našem životu odlučuju ili drugi, ili sudbina ili već nešto treće. Osjećati se slobodnima i sposobnima kreirati život kakav želimo znači preuzeti odogovornost za svoje postupke. Sloboda i dogovornost su dvije strane iste medalje. Onaj tko ne zna biti odgovoran, ne zna biti ni slobodan. Prepuštajući se automatizmu vanjskih okolnosti zaboravljamo što je po našoj iskrenoj procjeni vrijedno postojanje, odnosno život vrijedan življenja. S druge strane, prihvaćanjem odgovornosti za postupke iz prošlosti stječemo osobnu snagu za slobodne i odgovorne izbore u budućnosti.
Druga važna stvar je – usuditi se željeti. Želje su jedna vrsta psihičkog goriva. One određuju smjer našeg djelovanja. Kako bismo mogli svoj živto usmjeravati u pravcu ispunjenja svojih želja, moramo moći razlikovati impulzivnu od svjesne želje. Kriterij je vrlo jednostavan – trajnost. Impulzivna želja je poput plamena šibice. Ima je pa je nema. Udovoljavajući svojim impulzivnim idejama u svoj život unosimo kaos, osjećamo se dezorijentirano i naposljetku – ne znamo što želimo. Želje koje proizlaze iz dubljih vrijednosti imaju svoju trajnost.
Smisao života
Prihvaćanje, doživljavanje i shvaćanje vlastite, individualne životne priče je mnogo vrijedniji generator smisla od većine univerzalnih učenja koja nam objašnjavaju naš život iz neke udaljene, kozmičke perspektive. Individualna životna priča je ono što nam omogućuje stalno otkrivanje novih odogovra na pitanje: kakav sam ili kakva sam?
Kreiranje životnog smisla se prije svega temelji na iskrenosti prema sebi, a najviše napredujemo onda kada si priznamo 'kako jest' umjesto da stalno težimo 'onome kako bi trebalo biti'. Definicije o tome 'kakvi bismo trebali biti', nisu izvor sreće, već izvor frustracije. Život se uvijek događa u sadašnjosti, a mir sa sobom onakvima kakvi jesmo temelj je smislene povezanosti naše unutarnje i vanjske stvarnosti.
Compass (love, riches, health, happiness)
Tko je odgovoran?
Svi mi gajimo izvornu želju za ljubavlju, zadovoljstvom i blagostanjem, a sami za sebe ne možemo ostvariti ni jedno ni drugo ni treće. Možemo ih stvarati i održavati jedino u doživljaju s drugima. Svaka od ovih kvaliteta, kada je čovjek investira u samoga sebe postaje vrsta zatvora. Samoljublje, hedonizam, materijalizam – zidovi unutarnje samoće. Stisnut uskim zidovima vlastitog egocentrizma čovjek ostaje bespomoćan i besperspektivan. Životna energija, kada je usisana u samu sebe, postaje crna rupa, a kada je oslobođena kroz odnos s drugima zrači toplinom i sjajem.
Kako bi blokirana energija našla put ptema van, kako bi bila oslobođena kroz kontakte s ljudima i kroz komunikaciju s cjelokupnom stvarnošću, važno je njegovati unutarnje ideale – dobrotu, plemenitost, nježnost, hrabrost, suosjećanje. Bez jasnog vrijednog sustava, bez ideala koji predstavljaju unutarnje zvonce za buđenje svjesnosti, čovjek se gubi u haosu iskrivljenih vrijednosti koje diktira konzumeristički instant život.
Kako to da neki od nas u tolikoj mjeri odbacuju mogućnost uvida u svoje postupke, a neki upravo u tome pronalaze snagu i inspiraciju za život?
U prvu kategoriju spadaju oni koji svoju psihu centriraju prvenstveno oko loših iskustava, a ako uz nisu u stanju preuzeti odgovornost za svoj život često se događa da ta iskustva veličaju ('nitko ne može znati što sam ja sve prošao/prošla') i koriste kao alibi za (auto)destruktivnost.
Oni koji svoju psihu centriraju oko zdravih kapaciteta, a sjećanja na bolna iskustva nastoje transformirati kako bi oslobodili blokiranu energiju i usmjerili je u stvaranje kvalitetnijeg života. Za njih su bolna iskustva spremnici energije.
Vrijeme za promjenu
Kada je pravo vrijeme za promjenu? Baš kao što postoje vanjski, prirodni ciklusi – izmjene godišnjeg doba, okretanje Zemlje oko Sunca i oko svoje osi – tako postoje i unutarnji ciklusi koji mogu trajati dvije, tri, pet, ili deset godina, ovisno o putu koji iznutra trebamo prijeći. A put se zapravo činiprilično kratak – od sebe ka sebi.
Pravo vijeme za promjenu je onda kada osjećamo da je pravo vrijeme. To u prvom redu znači da smo u stanju rzalikovati ono kako je od onog kako može biti. A zatim i da imamo dovoljno unutarnje snage da se prema onom kako može biti pokrenemo. Takav pokret nije moguće izvesti bilo kada jer svaka veća unutarnja promjena zahtijeva određenu emotivnu zrelost. Ponekad jesmo, a ponekad nismo spremni na sagledavanje situacije iz druge perspektive.
Patnja zbog otuđenosti i manjka suosjećanja svijeta u kojem živimo postala je toliko uobičajena da se većina ljudi uopće ni ne pita: kako promijeniti ili kako pridonijeti, već samo kako što lakše preživjeti.
O lakoći i težini
Ponekad imamo tisuću stvari za vratom, ali ih obavljamo s lakoćom, a ponekad se nađemo na čistini, ništa posebno ne moramo raditi, ali stvarnost je svejedno teška.
U uobičajenim, svakodnevnim životnim uvjetima, sami možemo stvarati lakoću postojanja. Točnije, ako dovoljno osvijestimo tu mogućnost, možemo otpuštati sadržaje koji nas iznutra pritišću.
Mikroanaliza stvarnosti
Začeće je vrlo važan događaj, to je početak početaka, prvi bljesak postojanja. Kakvi su sve (prividno besmisleni, kaotični) uzročno-posljedični odnosi doveli do tog velikog praska?
Neki događaji imaju dalekosežne i jasno vidljive posljedice, a neki imaju utjecaj koji se doima zanemarivim. Ali svaka misao, svaki pomak leptirova krila (prisjetimo li se teorije kaosa) komunicira s cjelinom, kao što i cjelina komunicira sa svakim svojim dijelom. Postoji kineska poslovica koja kaže: 'Otkineš li vlat trave, protrest ćeš cijeli svemir.' Mi smo dio stvarnosti, ali smo istovremeno i cjelina.
Uzmimo na primjer rečenicu: 'Trebala bih biti efikasnija'. Trebala pripada prošlosti, a bih pripada budućnosti. Znači, nisam ni u prošlosti, ni u budućnosti, a ponajmanje u sadašnjosti. Tako je moja želja za većom efikasnošću smještena sasvim izvan vremena.
Unutarnje zrcalo
Svi mi imamo neka svoja vjerovanja o sebi, neku sliku, svoje unutarnje zrcalo koje je nastalo kroz razna životna iskustva. No malo je ljudi svjesno u kojoj mjeri je to unutarnje zrcalo zapravo fleksibilno, promjenjivo, koliko na naš život može djelovati (s jedne strane) deprimirajuće i samorazarajuće ili (s druge strane) poticajno i blagotvorno.
Neki s istom slikom o sebi žive cijeli život. Ta slika im uopće ne paše, smeta im, čini ih nezadovoljnima i sputanima, ali to je sve što imaju. Zatočeni u vlastitom (iskrivljenom, lošem) zrcalu biraju odnose kroz koje se takva slika uvijek iznova hrani i potvršuje. Ponekad ta slika postane toliko jaka da se čovjek ispod nje počinje osjećati kao da ga zapravo ni nema. A osjećaj nepostojanja je jedno od psihički najrazornijih iskustava koje čovjek u ovom postojanju može doživjeti.
Unutranje zrcalo je nešto što se kod ljudi koji rade na sebi cijeli život mijenja. Pri tom promjena ne mora značiti razbijanje zrcala kako bi se stvorilo ili pronašlo novo. Puno j enježnije i prihvatljivije malo po malo mijenjati kut gledanja. Probati iz ovog kuta, pa iz onog, pa iz nekog trećeg – i vidjeti kako se pri tom osjećamo. A to možemo samo otvorimo li se za ono kakvima nas vide drugi. Te nove mogućnosti viđenja sebe, ti novi kutovi gledanja su zapravo njihovi. Kada smo otvoreni za vanjska zrcala, odnosno za mogućnosti da drugi primijete naše kvalitete i naše mane koje zbog krutosti svog unutarnjeg zrcala sami ne vidimo, možemo puno lakše napredovati.
Možemo se stalno skrivati, biti nevidljivi ili pak izuzetno opterećeni time što o nama misle drugi. Kada nemamo dovoljno stabilan doživljaj samih sebe, imamo snažnu potrebu za potvrdom od drugih. Kada se iznutra osjećamo kao da nas nema, tražimo da nas ima na krivim mjestima: u tuđim pogledima, mišljenjima, pohvalama. Kada je naša slika o sebi toliko ovisna o drugima, osjećamo se krhkima i nemoćnima da upravljamo svojim životom.
Ako želimo kvalitetno promijeniti ovaj život, ako želimo biti prisutni u sebi, a ne lutati kroz prostor i vrijeme poput sjene ili duha (kao da nas nema), ono na što trebamo obratiti pažnju je 'čaša'. Taj emotivni kalup koji nas drži u iluzijama odnosa ključ je za razumijevanje sebe i svojih osjećaja, a samim time i za stvarno, autentično otvaranje drugima. Samo ako nas ima možemo se veseliti, tugovati, upoznavati druge ljude i ostvarivati svoje snove. Samo ako nas ima možemo jedini prostor i vrijeme za koji znamo i koji nazivamo svojim životom živjeti onako kako to zaista želimo.
Dobar imidž
Sve što nosimo, zračimo, pokazujemo prema van predstavlja našu osobnost i govori nešto o nama. Od natpisa na majici koju oblačimo, preko knjiga o kojima razgovaramo, do posla kojim se bavimo. Pitanje je – koliko smo to zaista mi, a koliko je to slika o sebi koju želimo prestaviti? Koliko je autentičan naš imidž?
Živimo u civilizaciji konzumerizma i svako malo se trebamo podsjećati da je važan život kakav je, a ne kako izgleda.
Gubeći se u imidžu, čovjek se raspršuje, odlazi od sebe, izlazi iznutra prema van, gleda se iz perspektive koja nije autentično njegova i samim time nije dovoljno stvarna. Na taj način stvarnost postaje manje intenzivna – više je nalik kazalištu nego svijetu s mnoštvom zanimljivih dimenzija. Ne gledajući u sebe, čovjek se od svog unutarnjeg svijeta sve više udaljava.
Biti netko drugi
Prva bića s kojima se svatko od nas identificirao bili su naši roditelji. Po dolasku na svijet, osim porcija hrane, kontinuirano smo dobivali i porcije identiteta naših tata i mama.
Duhovnost nije u tome da postanemo netko drugi, već da kroz odnose s drugima postajemo sve više svoji.
Tamna strana savršenstva
Čovjek je često zatvorenik vlasite, savršene slike o sebi.
Imati u glavi tog sitnog mučitelja, kritičara koji nikad nije zadovoljan i stalno tjera dalje, prema postizanju najvišeg i najboljeg, prema postizaju savršenstva, je kao maraton bez kraja.
Težnja savršenstvu često stvara crno – bijela razmišljanja koja se temelje na terminima 'sve ili ništa'. Ako nije savršeno, onda je nikako. A kada je toliko toga na kocki, teško je riskirati. Javlja se strah od pogreške koji dodatno sputava i onemogućava da se prema tom 'svemu' uopće pokrene.
Nema ništa loše u težnji da svakim danom postajemo sve bolji, bilo u poslu, bilo u odnosima ili vlastitim etičkim promišljanjima. Ali kada ta težnja tamo jednom dovodi do kroničnog nezadovoljstva sa ovdje i sada, vrijeme je za paljenje crvene lampice. Nema savršene slike koja je vrijednija od nesavršenog života koji se upravo odvija.
Točka zastoja
Osobni razvoj često se uspoređuje s ljuštenjem luka. Po Gestalt terapiji, u tom procesu ljuštenja ličnosti prolazimo kroz nekoliko slojeva: sloj lažnosti, sloj fobije, sloj zastoja, sloj implozije i sloj eksplozije. Prvi sloj skojim se susrećemo, tzv. lažni sloj, sastoji se od stereotipnih i glumljenih reakcija. Na 'toj frekvenciji' igramo igre i gubimo se u ulogama. Ponašajući se kao da smo osoba kakva nismo, nastojimo živjeti predodžbu koju smo o sebi stvorili mi sami ili su je o nama stvorili drugi. Kakda postanemo svjesni praznine koju osjećamo pri identifikaciji s tim površnim slojem ličnosti, odlučimo li postati iskrenijima, počinjemo osjećati neugodu i ranjivost.
Ispod lažnog sloja krije se fobični sloj. Na ovoj razini najradije bismo pobjegli od sebe samih, a samim time i od očiju drugih. Nastojeći izbjeći emocionalnu bol koja je posljedica shvaćanja da smo onakvi kakvi 'najradije ne bismo bili', skloni smo negiranju i neprihvaćanju onog što nam se razotrkiva. Na ovoj frekveniciji voljeli bismo svući sa sebe lažni sloj svoje ličnosti kao da je u pitanju pohabano odijelo, ali smo zbog dugotrajne identifikacije s njim u strahu da se ispod ne nalazi ništa drugo do li praznina. Ako tu lažnu stranu sebe pokažemo i priznamo, u strahu smo da će nas drugi ljudi odbaciti.
Ispod fobičnog sloja nalazi se točka zstoja, tj. mjesto gdje smo se u svom sazrijevanju spotakli i stali. Na toj razini obično pokušavamo manipulirati drugima kako bi oni umjesto nas gledali, slušali, osjećali, mislili i donosii odluke, jer se sami ne osjećamo dovljno snažni. Kako bism oizbjegli osjećaj vlastite nemoći, najradije bismo da se promijeni cijeli svijet umjesto nas samih. Kad shvatimo da nas 'mijenjanje svijeta' ne može istinski pokrenuti, ostajemo sami.
Dopustimo li da se u točki zastoja osjetimo neživima i uspijemo li se umjesto poricanja i bijega, prihvatiti takvima kakvi jesmo, dolazimo u stanje implozije. Ulaskom u taj sloj počinjemo gledati kroz svoje 'unutarnje zidove' i prestajemo lutati labirintom koji oni čine. Ljuštenje implozivnog sloja stvara naboj koji konačno dovodi do eksplozije. Ulaskom u eksplozivni sloj, napuštamo lažna pravila i pretvaranje što dovodi do oslobađanja goleme količine energije koju smo do tada trošili na pretvaranje da smo ono što nismo.
Slaba točka je poput vira koji crpi životnu energiju, jer je potrebna ogromna energija da bi se ona zakamuflirala, tj. da bise sebi i drugima dokazalo suprotno.
Kako izaći iz tog začaranog kruga? Prvi korak je uvijek najteži: prihvatiti. A zatim se malo po malo razotkrivati. Taj bolni dio, kada se počne uviđati i izražavati, više toliko ne boli. Boli ono što je skriveno, maknuto od oka svijeta. Pnekad treba vremena, ponekad treba tugovanja, ali blagodati tog procesa su velike. Oslobađa se ogromna količina energije koja je u vrtlogu slabe točke bila blokirana, usmjerena na kruženje bez kraja. Izlaskom iz tog isrpljujućeg vira, mijenja se cijela životna perspektiva.
Začarani krug
Sigurno vam je poznata rečenica: 'Sve znam, ali ništa ne poduzimam'. To je ono kada nam je jasno što nije u redu i što bismo trebali promijeniti kako bi se osjećali bolje, ali nikako da svoje zaključke provedemo u djelo i poduzmemo konkretne korake.
Mnogi velik dio svog života provedu u istom začaranom krugu: u lošem partnerskom odnosu, u nezadovoljstvu na poslu, u mukotrpnom odnosu s roditeljima. Nakon godina i godina tabanja jedne te iste staze, začarani se krug održava sam od sebe. U njega je uložena velika količina emocija, truda i iluzija i izlazak iz njega značio bi promjenu koja je teško zamisliva.
Promjena iz korijena
Kako bismo ostali na istoj mrtvoj točki (u muljeviotj dosadi, na vrhu ledene stijene, na besciljnoj ravnici, u sigurnoj kutiji), možemo se na tisuće različitih načina opirati promjeni.
Neurotičnom zapadnom čovjeku nedostaje upravo mir, tišina, prisutnost. On je vlastitim kolektivnim nasljeđem teško ranjen, njegova psiha je narušena kaosom brzog života i degradacijom ljudskosti. Treba mu rasterećenje, bistra glava, proplanak uma.
Frustracija je sastavni dio života, ona unosi dinamiku, inspirira nas da idemo dlaje. Ispadanje iz ravnoteže je sastavni dio održavanja ravnoteže. Nije uvijek lako priznati si gdje se na svom životnom putu nalazimo, sagledati prijeđeni put i ostvoriti se onome čemu bi nas mogao odvesti sljedeći korak. Duhovnost može biti velika inspiracija za osobni razvoj kao i velika prepreka. Može nas otvoriti za nova iskustva i doživljaje, ali i zavoriti za ostvarivanje svojih potencijala.
Ronioci i promatrači
Stalno promatranje bez uranjanja naše djelovanje čini praznim, a stalno uranjanje bez promatranja naše djelovanje čini besperspektivnim. I jedno i drugo je jednako važno za stvaranje dugoročnog životnog zadovoljstva.
Let it be
Unutarnjeg neprijatelja čine svi oni odbačeni, negirani, neprihvačeni, potisnuti dijelovi nas. Sve ono što u nama postoji, a čemu smo rekli 'ne'. Ljutnja kojoj kažemo 'nema te' ne nestaje, već mijenja svoju energetsku formu i samim time joj je teže ući u trag. Recimo, nema više vatrene ljutnje, ali zato ima močvarne depresije. Ili, nema više zavisti prema 'boljem' ili 'jačem', ali zato ima agresije prema 'lošijem' ili 'slabijem'.
Čim nešto u sebi primijetimo, otkrijemo, to znači da smo se od toga odvojili. Dakle, ako svjesnost o postojanju tog nečeg (što god to bilo) unutar nas već postoji – je li to bolje prihvatiti ili odbaciti?
Bilo da j eu pitanju osjećaj, misao, doživljaj ili fantazija – negiramo postojanje onog što je očigledno tu, negiramo postojanje dijela sebe. To 'nešto' nije u nama bezveze, nije niklo niotkud – ono ima svoju dinamiku, svoju pozadinsku priču. Negirajući postojanje nekog aspekta sebe u samom začetku, zakidamo se za mogućnost dubljeg samoistraživanja. S druge strane, prihvačanje onog što se pojavljuje u našem unutarnjem svijetu (što god to bilo), dovodi do toga da smo manje u predožbama o sebi, a više u stvarnosti.
Prihvaćanje je poput univerzalnog lijeka. Ljutnja, zavist, povrijeđenost, zloća i sve ostalo gubi svoju etiketu 'lošeg' kada je prihvaćeno i samim time se transformira. To znači da sa samima sobom postajemo više na ti, da smo si bliskiji, da se osjećamo stvarnijima, a istovremeno si postajemo i veća zagonetka. Prihvaćanje otvara nove mogućnosti istraživanja sebe koje ne izvire iz boli ili unutarnjeg konflikta, već iz iskrenog propitivanja i želje za upoznavanjem ovog tajanstvenog postojanja.
Lica pod maskama
Kada nemamo kvalitetan odnos sa samima sobom – sa svojim osjećajima, tijelom i mislima – ne možemo održavati takav odnos ni s drugima. Kada smo preokupirani unutarnjim burama i vihorima ili predugim, monotonim zatišjima, naša je životna energija uvučena prema unutra. Zapetljana je u mentalne mreže i emotivne uzroke koji nas odvajaju od vanjskog svijeta.
Ako je dijete tužno i zbog suza ga se ne posramljuje, ne kažnjava ili ignorira, ono dobiva poruku da i u svojoj slabosti može biti prihvaćeno i voljeno. Na taj način stječe zdravu osnovu za iskazivanje tuge u budućnosti, jer realno gledano – život nije uvijek predivan.
To tužno, ljuto, odbačeno, neprihvaćeno unutarnje dijete ima se potrebu osloboditi. No, budući je maska predugo tu, zavirivanje pod nju čovjeka prije svega plaši. Maska s vremenom kao da preuzme osobu koja živeći zadanu ulogu polako zaboravlja svoju pravu prirodu, upada u iluziju i život provodi kao u nekom filmu ili transu. S vremenom unutarnja praznina, tjeskoba i nezadovojlstvo rastu. Kada čovjek napokon osvijesti da ga maska ne vodi tamo kamo bi iznutra želio stići – do mira, samopouzdanja i zadovoljstva – odjednom osjeti želju dublje upoznati sebe. Ali, to 'dublje' ga plaši, jer... što ako ispod maske nema ništa? Što ako je ispod maske praznina?
Unutarnje dijete
Nekada smo bili zaigrani, sada smo ozbiljni. Nekada smo bili neposredni, sada smo promišljeni. Nekada smo bili spontani, sada želimo kontrolirati. Nekada smo bili znatiželjni, sada smo već sve naučili. Znači li to da zaigranost, neposrednost i spontanost isparavaju propocionalno s godinama? Ne. Isparavaju proporconalno sa stupnjem zanemarivanja našeg unutarnjeg djeteta. A unutarnje dijete nikada ne nestaje. Ono stalno podsjeća na sebe, ali kada je odbačeno, ignorirano ili potisnuto ne pokazuje se kroz radost, kreativnost i spontanost, već kroz prazninu, bol i ovisnost.
Pogledajmo kako se ponašaju djeca. Ona su tu, u trenutku, uronjena su u život, upijaju ga, daju i primaju bez procjene i kalkuliranja. Viču kad su ljuti, plaču kad su tužni, smiju se kad su radosni. Svi smo mi nekada bili takvi. A zatim smo kroz odgoj dobili mnoštvo zabrana i duboko u sebe primili gomilu pogrešnih uvjerenja o sebi samima.
Ako samo doživljavamo, a ne djelujemo, ostajemo pasivni i osjećamo se letargično i pesperspektivno.
Ono što čovjek ačini cjelovitim je djelovanje i z doživljaja. To je onaj dobar osjećaj kada živimo u sadašnjosti, prisutni smo u postojanju, čula su nam izoštrena i jasna, a istovremeno znamo kuda idemo i što želimo od života. Kada se odrasli i dijete u nama vole, osjećamo unutarnji sklad iz kojeg možemo djelovati kvalitetno kako za sebe tako i za druge.
Svako zanemarivanje, negiranje ili ignoriranje dječjih emocija dovodi do reakcije srama, koja se utisne duboko u psihu.
Napušteno, posramljeno, ranjivo, sebično ili magično dijete zato vapi za nekim izvana tko bi ga kroz specifičan oblik suovisnosti izliječio ili ispunio. A kada nama manipuliraju unutarnja bol ili praznina i sami postajemo manipulativni. Iz potrebe da upravljamo unutarnjim djetetom počinjemo upravljati drugima ili se povračimo iz straha da drugi ne upravljaju nama. Kada ne voliko sebe, trebamo nekog da nas voli kroz odnos ovisnosti. Boriti se za ljubav, zaslužiti ljubav, očajvati za ljubavlju – sve su to vanjske preslike unutarnje priče. Kada je projicirana prema van, ta priča može dovesti do ludila koje je proizvod neprestanog izvjegavanja suočavanja s osjećajima duboke boli i samoće unutarnjeg djeteta.
Prvi korak u iscjeljivanju unutarnjeg djeteta jest prepoznati ga i doživjeti. Zatim mu treba dopustiti da se izrazi. Važno je da dijete iznutra ne ostane u samoći. Njegova samoća je njegova tamnica i kako bi se oslobodilo, mora se pokazati pred drugima. Možda će to za vas biti nešto sasvim novo, ali malo po malo počnite pričati o svojoj napuštenosti, ranjivosti, posramljenosti i ostalim zanemarenim dijelovima svoje osobnosti.
Anatomija straha
Um živi kro uzroke i posljedice, kroz asocijacije i zaključke, ciljeve i zabrane i ne može sam, ma koliko tražio, pronaći koordinate ljubavi. Ona dolazi kada se čovjek izdigne iznad labirinta i dopusti susret izvan planova, kalkulacija i racionalizacija. Ljubav je ta koja oslobađa od straha.
Željeti ljubav
Nekima je pomisao na ljubav ograničavajuća, a nekima oslobađajuća. Nekima je pomisao na slobodu izolirajuća od drugih, a nekima povezujuća. Nažalost, za mnoge, potreba za slobodom i potreba za ljubavlju međusobno se isključuje. Sloboda se povezuje s dalekim mjestom na drugom kraju svijeta ili pak s neograničenim m ogućnostima ispunjenja sebičnih ili impulzivnih želja. Ljubav se povezuje s emocionalnim trudom i kompromisima ili pak s idealima koji mogu opstati jedino u prozračnim oblacima uma.
Kod vezujućih, uvjetujućih odnosa tek kada oboje shvate da jedni bezdrugih mogu, postavlja se pravo pitanje, a to je – žele li. Obostrana želja je gorivo za ljubav koja, kada je slobodna, pomiče granice doživljaja sebe kroz nezamjenjiv doživljaj voljene osobe.
Lica ljubavi
Ljubav nam može puniti jedra životnom snagom i entuzijazmom, a može nas i depremirati ili izludjeti. Ono što smatramo ljubavlju može biti glavni oslonac našeg unutarnjeg rasta i razvoja, a može biti i najdestruktivnija snaga koja vodi ravno nikuda.
Vrlo je važno moći prepoznati način na koji partner iskazuje ljubav kako bismo je znali primiti i sačuvati. Isto tako je bitno prepoznati vlastiti jezik ljubavi kako bismo partneru mogli dati do znanja što nam to zapravo znači. Prepoznati svoj i partenerov način izražavanja osjećaja kako bi se ljubav razijala je najmanje što u ime ljubavi možemo činiti jedni drugima.
Dubina bliskosti
Kada se nekog zaista voli, voljena osoba je potpuno nezamjenjiva. Seks i zaljubljenost postaju sredstvo postizanja bliskosti koja stalno iznova istražuje. Užitak i idealizacija prestaju biti same sebi svrha i postaju sredstvo komunikacije sa sve dubljim slojevima voljenog bića. Sve dok se osobu doživljava isključivo kroz povišenu energetsku plohu erotskog uzbuđenja ili kroz zaljubljeno fantaziranje o ispunjenju vlastitih želja, ona je daleko na svom planetu, još uvijek neupoznata. Tek kroz realiziranu, stvarnu ljubav u kojoj nema davanja i uzimanje, već je pružanje i primanje slobodno, bez granica, događa se čudesan kozmički događaj koji je istovremeno i obična ljudska ljubav – susret svjetova.
Odbacivanje seksa
Odbačena seksualnost opsjeda um, odbačena duhovnost postaje egocentrizam, a odbačeni um postaje slijepo vjerovanje.
Seksualna želja se svodi na uzbudljive dijelove tijela koji se doživljavaju odvojenima od osobe koja ih predstavlja. Tako se dioba nastavlja i odvojenost seksa od prirodnosti i ljubavi postaje sve veća. Prihvaćanje, pažnja i oplemenjivanje seksulanosti nalik je povratku kući, povratku ljubavi, povratku izvornoj prirodi.
Projektivna zaljubljenost
Prebacivanje vlastitih neugodnih osjećaja i doživljaja na partnera može dovesti dovelikih komunikacijskih pomutnji. Upravo zato je jedna od najdragocjenjijih vještina na putu osobnog razvoja naučiti razlikovati svog unutarnjeg partnera (stvorenog od vlastitih iskustava, predodžbi i fantacija) od onog vanjskog, od drugog ljudskog bića. Međutim, dok smo zaljubljeni to graniči s nemogućim jer osjećaj zaljubljenosti nastaje upravo miješanjem fantacije i realnosti. Padajući u ljubav (falling in love) zaista padamo, ali ne u ljubav već u nesvjesnu projekciju svog unutarnjeg partnera. Iz toga se rađa mnoštvo iluzija i preuranjenih zaključaka koji se, nakon zaljubljivanja donose o osobi koja nam je zapravo nepoznata. To je onaj osjećaj da nekoga poznajemo već jako dugo (možda čak iz prošlih života), a u realnosti smo se susreli tek nekoliko puta. Nešto nas facinira, intrigrira, privlači, podiže i na temelju toga gradimo cijelu konstrukciju osobe, sliku života, ideju o velikom mi, o posebnoj vrsti srodnosti.
Svatko od nas ima sjenu, objašnjava Jung, Što je ona manje prisutna u našem svjesnom životu, to je tamnija i gušća. Zbog njene instiktivne i iracionalne prirode, nismo je u stanju sagledati unutar sebe, pa stoga vlastite nepoželjne osobine pripisujemo drugima.
Osoba u koju se projektivno zaljubljujemo najprije je svijetla, idealna, božanska. Uz nju i sebe vidimo jednako tako sjajnima, snažnima i dragocjenima. Ona 'osvjetljava' našu sjenu. Ali ma koliko se trudili, drugoga ne možemo natjerati da postane realizacija naših projekcija. Dok ga kujemo u zvijezde zaista ga kujemo, stavljamo mu okove, konstruiramo eterični oklop sklopljen od vlastitih projektivnih želja. Zatim, nakon što se taj netko pokaže drugačijim od očekivanog, skloni smo mu pripisati suprotne karakteristike. Kako smo ga obogotvorili, tako ćemo ga i spustiti na zemlju ili čak dmonizirati. Onaj tko se bori s čudovištima, navodi Nietzsche, trebao bi pripaziti da i sam ne postane čudovište. Dok dugo zurite u bezdan, bezdan također zuri u vas.
Projicirana sjena je vezujuća, oduzima nam energiju i stvara emocionalnu ovisnost. Kada se manifestira u zaljubljenosti ili vezi, imamo običaj reći da iz nas 'izvlači ono najgore'. Čini nas sebičnima, ljubomornima, grubima, samodopadnima, osvetoljubivima, materijalistima, zavidnima i slično, ovisno o tome što je sadržaj naše 'tamne strane'. To nije nimalo ugodno osjetiti. Bez odnosa koji je 'izvukao ono najgore' ne bismo ni pomislili da imamo kapaciteta biti 'takvi'. Otrovnost i intenzitet takvg odnosa je alarm da smo se upleli u projekciju i da bismo se prije trebali posvetiti sebi, i umjesto na tuđim lošim osobinama, početi raditi na svojim vlastitim. Kako bismo se razvili moramo postati svjesni da kroz tu mješavinu ekstaze i boli ne idemo prema ljubavi već se sve više utapamo u vlastitoj projektivnoj iluziji.
Patnje mladog Narcisa
Dopuštamo li sebi da se u tamnoj, izoliranoj pećini svog unutarnjeg svijeta na trenutak smirimo i osjetimo otežalu nepokretnost koja poput zrne rupe guta svjetlost životnosti... Dignemo li ruke od svega shvativši da je život nemoguće kontrolirati jer nije mehanički, da ga je nemoguće oblikovati jer nije od gline i da ga je nemoguće razotkriti jer nikada nije ni bio skriven... U dubokoj bespomoćnosti pred tajnom života događa se krajnja kapitulacija. Tamo dolje, gdje potraga zvršava jer se čini kao da nikada nije ni započela – klicaju izdanci suosjećanja.
Ako je ljubav visina, suosjećanje je dubina. Ako je ljubav plod s vrha stavlja, suosjećanje započinje u sjemenci koja je, nakon što je spoznala kako je to biti u srcu ploda, pala i prekrila ju je zemljana tama. Da sjemenka nije pala u tamu podzemlja, ne bi nikada proklijala izdancima suosjećanja. A bez njenog klijanja nikada ne bi bilo stabla. Tako j u jezgri ljubavi suosjećanje, a u jezgri suosjećanja ljubav.
Ljubav koja ne prepoznaje druge, već ih vidi samo kao ogledala za samu sebe nije ljubav će narcisoidnost, samoljublje.
Narcis se ogledajući se u vodi zaljubljuje u svoj odraz i, želi li ostvariti svoju ljubav, jedino što mu preostaje je uroniti u samoga sebe i – utopiti se. Priču o Narcisu možemo shvatiti kao parabolu o vlastitim (često savršenim) slikama samih sebe u koje se zaljubljujemo i koje pred nama samima ili pred drugima želimo održati na životu ne shvaćajući da to činimo po cijenu svoje autentičnosti.
Hiperosjetljiva Eho postaje zrcalna slika neosjetljivog Narcisa. On je nedostupan, a ona vječno želi biti u njegovu naručju. On misli samo na sebe, ona misli samo na njega. On se ne može identificirati s drugima i tako učiniti njihove glasove svojima, te time proširiti svoju osobnost; ona pak ne posjeduje vlastiti glas i osuđena je na blijedo oponašanje.
Redukcija osjećaja
'Zakon nestašice' glasi: čovjek je sklon željeti ono što mu izmiče, ono čega nema. Zbog te psihološke varke lako nam se može učiniti da je netko ljepši, pametniji ili zanimljiviji nego što zapravo je. A ljubavne igre su poput pecanja. Povuci – popusti, povuci – popusti. Osjećaji koji tako nastaju, mada se često brkaju s ljubavlju, zasnivaju se na kontroli. Ako se netko od igrača previše zaleti i otvoreni izrazi svoje želje, druga strana gubi interes; igra postaje dosadna jer nema neizvjesnost, nema napetosti.
Dijalog srca i uma
Misli na razne načine mogu mijenjati osjećaje. Mogu ih spustiti, potisnuti, obezvrijediti, a mogu ih i uzdići, potencirati, preuveličati. Većina tih procesa se ne događa svjesno. Misli jednostavno 'rade svoje' analiziraju, interpretiraju, slažu i razlažu. Ali ako se malo odvojimo od pričica i dijaloga koje kolaju našim mozgom punim serpetina, možemo svojevoljno skrenuti s unaprijed zacrtanog puta.
Um voli vodstvo i teško se snalazi u situacijama koje ne razumije i nad kojima nema kontrolu, a osjećaji se slobodno manifestiraju samo onda kad su izvan dosega komandne ploče uma. U mislima koje mozak upućuje srcu nalaze se biokemijske poruke koje u prsima mogu stvarati težinu ili lakoću, koje u želucu mogu stvarati tvrdi kamen ili meku toplinu, koje mogu stegnuti grlo ili ga opustiti kao bismo što lakše i slobodnije izražavali sebe. Jedna od tih, za um problematičnih emocija je – ljubav.
Kad u glavi premećemo pričice, fantacije, scenarije i interpretacije, sami smo sa sobom. Tretirajući takve sadržaje uma kao stvarne, isključujemo drugu osobu iz svog emotivnog života. Shvaćajući ih kao automatizme ili mentalne navike koje možemo osvijestiti, pretvaramo ih u putokaz za napredak u smjeru emotivne slobode za davanje i primanje ljubavi.
Velika očekivanja
Udovoljavajući tuđim očekivanjima ili očekujući od drugih da odlučuju i određuju životne izbore umjesto nas kako bi nam 'bilo lakše' odustajemo od kontrole nad vlastitim životom, odustajemo od svoje slobode koja je jezgra osobnog napretka. Bez tog osjećaja zdrave kontrole i slobode izbora smo poput jarbola bez jedra. Tu je izvor naše životne snage i zbog toga je prihvaćanje odgovornosti jedna od najvažnijih stepenica osobnog razvoja. S druge strane, očekujući da će drugi donositi odluke i raditi izbore koje mi smatramo ispravnima ili najboljima, preuzimamo na sebe dodatan teret odgovornosti – ne samo za svoje, već i za tuđe ponašanje. Najčešće je samo pitanje vremena kada će nam se to, poput bumeranga, vratiti. Kad netko napravi nešto što zapravo ne želi samo da udovolji drugome, očekivat će ili da mu se uzvrati nekim vidom poslušnosti, ili će se jednostavno naviknuti da umjesto njega odlučuje i bira netko drugi.
Kontrola na 100 načina
Ono što često unosi zbrku u naše odnose je nemogućnost razlikovanja sebe od drugih. Komplikacije nastaju kad se netko smatra da ima pravo misliti i odlučivati za drugoga. To je kao da mu nije dosta jedna glava nego bi si još rado pribrojio još jednu. 'Jedina osoba čije ponašanje možemo kontrolirati smo mi sami'. To je osnovna postavka Teorije izbora, koju je osmislio i popularizirao američki psiholog i psihijatar William Glasser. Zvuči tako jednostavno... Ali samo u teoriji. U stvarnosti, svakodnevnica je ispunjena raznim načinima uspješne ili pak neuspješne kontrole – a koga drugog nego – drugih. Ono što nam pritom izmiče je svjesnost o onom što zaista možemo kontrolirati – vlastiti život, vlastite postupke. Naravno, ne u potpunosti, već do određene mjere – na pravom mjestu u pravo vrijeme. Ponekad je pravi izbor upravo suprotno – odustajanje od bilo kakve kontrole. Ponekad je najbolji izbor prepuštanje i povjerenje.
S druge strane, unutarnji osjećaj kontrole donosi, kako odgovornost za vlastite postupke, tako i veći osjećaj osobne slobode i širine životnih izbora. Ljudi s unutrašnjim lokusom kontrole su puno zadovoljniji od onih s vanjskim. Postoji i određena veza između kontrole i sklonosti gledanja televizije. Po istraživanju Alana Rubina ljudi koji imaju vanjski lokus kontrole mnogo više vremena provode pred televizorom od onih s unutrašnjim lokusom kontrole. TV – ovisnicima se svijet događa, ne moraju djelovati, ostaju pasivni jer im je u slikama sve već tu, na dohvat ruke, putem daljinskog. Promatraju događaje i situacije koje nisu stvarne, već su ciljano kontrolirane: akcijski film za podizanje adrenalina, sapunica za šupljikavu zabavu uma, reality show za nerealnu simulaciju realnih uvjeta života. Pretjerano upravljanje daljinskim umanjuje osjećaj moći za upravljanje onim što je tu, blizu – za upravljanjem vlastitim životom.
Na tu nemoguću misiju zvanu kontroliranje života troši se golema količina energije. Stalno planiranje i predviđanje situacija za koje zapravo nemamo pojma kako će se odvijati stvaraju stalni osjećaj napetosti i brige. Što ako se dogodi ovo a ja napravim ono, pa to ispadne ovako ili onako ... Mozak koji pokušava razrješiti život kao da je u pitanju jednadžba stalno dolazi do toga da je život zapravo nejednadžba u kojoj, što više o njoj mislimo, iskrsava sve više nepoznanica. U bilo kojoj situaciji najbolje je, nakon što damo sve od sebe da se stvar razvije u najboljem mogućem sjeru, jednostavno dignuti ruke. Život je nemoguće upakirati u svoj životni sklop, on je puno više od onog kakvim ga mi vidimo.
Živjeti bez povjerenja u život nije lako. Kada imamo povjerenja da će nam život donijeti ono što nam je od koristi za vlastiti napredak, sklop u glavi se mijenja. Neuspijehe i greške počinjemo shvaćati kao vrijedne situacije za put dalje. A na tom putu nešto imamo, a nešto nemamo u svojim rukama. Zato je najbolje dati sve od sebe – a zatim dignuti ruke, i predati se.
Princip žrtvovanja
Ne možemo svijet učiniti drugačijim, ali možemo biti svjesni odgovornosti na osobnoj razini, a to je upravo ono što čini kolektivnu svijest. Svatko od nas, za sebe i za druge, može pridonijeti toj promjeni.
Izlaz iz ovog dugoko ukorjenjenog kolektivnog problema je u razrješavanju vlastite priče, vlastitih životnih poteza temeljenih na principu žrtvovanja. I jedno i drugo – i žrtvovanje sebe i žrtvovanje drugog znači zakidanje života. To je nož s dvije oštrice. Onaj koji žrtvuje to radi iz hladnog, povrijeđenog, mrtvog dijela sebe i tim činom svoju unutarnju smrt, svoju povredu hrani, utiskuje ju još dublje u sebe. S druge strane, onaj koji se dobrovoljno žrtvuje radi to iz svetog dijela sebe koji vjeruje u besmrtnost. Ovaj prvi ima manjak života, a ovaj drugi višak. Razrješavanjem te neravnoteže, preostaje nam taman onoliko života koliko nam treba.
Uloga žrtve
Mnoge su djevojke, žene, majke kroz patrijarhalni odgoj predodređene za ulogu žrtve. Odgojene tako da veličaju dobrotu koja prelazi granice razuma, da vode računa o svima, a najmanje o sebi samima, nanose golemu štetu i sebi i drugima.
Kćer će trpjeti majčine jadikovke jer joj je 'dužna', jer nije lijep majci reći da je naporna, pa ispada da su joj važniji majčini osjećaji od njenih vlastitih. I tu se krug zatvara. Klica je uspješno prenesena, kćer je 'dobra', stavlja drugog na prvo mjesto, trpi i sluša, tu je za majku, ali ne i za sebe. U toj samaritanskoj ulozi čak pronalazi neku snagu, osjeća se plemenito. Tu je za drugoga nauštrb sebe i to je nekako ... uzvišeno.
Zdrava krivnja je isto što i odgovornost. No sama riječ krivnja nije baš ugodna jer pretpostavlja iskrivljenje slike o sebi, a riječ odgovornost uključuje dijalog, govor, reagiranje na posljedice svojih dijela. Biti odgovoran znači odgovarati za svoje ponašanje pred vlastitom savješću. Kompleks krivnje radi upravo suprotno: umanjuje osjećaj odgovornosti – i svoje i tuđe.
Kako i zašto oprostiti?
Ljudi koji u sebi nose puno krivnje ponekad znaju stalno kopati po sebi ne dozvoljavajući si uopće usmjeravanje osjećaja prema drugoj osobi. Sama riječ krivnja govori da se tu radi o iskrivljenoj slici sebe – kao u valovitom ogledalu. Pokušavajući ispraviti tu sliku o sebi stalnim razmišljanjem 'što sam napravio/napravila krivo', samo je još više iskrivljujemo. Takvo razmišljanje uvijek iznova vraća vlastite neugodne osjećaje natrag, poput bumeranga.
Na istoj valnoj duljini
Lako se naviknuti na tamu. U odnosima se ta tama najlakše održava kroz izbjegavanje komunikacije. Često se događa da je šutnja dublja što je odnos važniji. Dvadeset godina braka – dvoje ljudi jedno pored drugog kao dva stranca. Na njihovu šutnju se talože bezbrojne misli i unutarnji monolozi od kojih se automatski stvaraju cigle – izvrstan materijal za komunikacijski zid. Često se događa da ljudi i umru tako zazidani. Svijet se pred njihovim očima gasi, a najbliži im ostanu najdalji.
Najprije smo mi, a tek onda ja. Začeti smo kroz odnos naših roditelja, a rođeni kroz odnos s majkom. Mi je osnova života. Negirajući taj mi koji je naša izvorna priroda, prestajemo biti u stanju izražavati sebe, jer smo sebe u mogućnosti izraziti samo kroz odnose.
Riječi mogu imati izuzetnu snagu koja se može upotrijebiti kako bi se nešto rasvijetlilo, ali i rasjeklo. Robert A.Johnson u svom ogledu o ženskoj psihi Ona (She) piše: 'Noć je razorna sposobnost žene koja probada ispuštajući bujicu riječi. To je opaska kojom kao da muškarca natakne na ražnjić. Kada bi zapamtila u problemima najprije upotrijebiti svjetiljku, tada bi mogla odlučiti hoće li uzeti nož. Ali, obično se najprije upotrijebi nož, a zatim svjetiljka... da se vidi što je učinjeno.' Zto, s riječima baratajmo pažljivo. Neka nam budu svjetiljka.
Svjetlucavi ciljevi
Mnogim ljudima za ono što smatraju srećom nedostaje glavna karika. Nekima je to završavanje fakulteta, nekima stupanje u brak, nekima kupnja stana, nekima stvaranje uspješnog poduzeća, a nekima rođenje djeteta. U glavi stoji misao: kad se to nešto dogodi ili ostvari sve će biti drugačije. Nakon što se dosegne željeni cilj, slijedi sreća.
Ta svjetlucava vizija izbavljenja može se odnositi na bilo što: samo da imam novaca, samo da smršavim, samo da nađem novi posao, samo da mi djeca porastu. Pri tom najčešće zaboravljamo da vezivanjem za cilj zapravo gubimo svoj put. Identificirajući se sa slikom u budućnosti, zakidamo se za sreću u sadašnjosti. Dok smo na zamišljenom cilju nasmiješeni, ispunjeni, sretni, na stvarnom putu smo frustrirani, odsutni i nezadovoljni. Iz dana u dan, iz cilja u cilj odgađamo živjeti.
Život se odvija, ali nešto nedostaje, nema ključnog elementa, nedostaje generator sreće. Ideja o cilju je poput neke vrste izbavljenja. Rješenje postoji, barem u viziji, barem u slici. Nastaje skica prostora i vremena koja nas prikazuje onakvima kakvi želimo biti. To je kao da smo lansirali dio svoje životne energije tamo negdje gdje nas zapravo nema i zatim stremimo toj životnoj energiji jer nam nedostaje. Fiksacija na cilj je neka vrsta udice za pecanje samog sebe. Akad se zaista upecamo, kada ostvarimo cilj, najčešće slijedi razočarenje. Jer, ni dijete, ni karijera, ni brak, ni komforni stan, ni pet kila manje nas ne oslobađaju od samih sebe. Točnije, od onog dijela sebe koji treba izbavljenje.
Takvi ciljevi su zapravo kradljivci sreće. Zbog toga što oni tamo negdje sjaje, čovjek je zakinut za svoj sjaj tu gdje je sad. Zbog toga što oni tamo sadrže radost u slici, nemamo energije za radost u stvarnosti.
Ono što čovjeku umornom od vlastitih stremljenja treba je odmor od vlastite glave koja proizvodi stalno nove svjetlucave ciljeve. Shvatiš da život nije upakiran u osobne želje i vizije, napokon si može dati dozvolu za opuštanje, dozvolu da mu bude dobro tu gdje jest.
Generalni zaključak istočnih New Age učenja je: želja je izvor frustracija. Zbog toga zenovska bezželjnost može zvučati kao privlačno rješenje svih tih zavrzlama. Kada je čovjek bez želja, pretpostavka je da svjetlucavih ciljeva nema. Čovjek bez želja asocira se sa stanjem nirvane, sa stanjem prosvjetljenja i nepomućenog unutarnjeg mira. Usvojivši ovakvo učenje kao pravilo življenja, misleći da napreduje, duhovni tragatelj stagnira. Kroz težnju stanju bezželjnosti dolazi do odbacivanja i negiranja vlastitih želja. Želje nisu nestale, već su potisnute, um je (kroz usvajanje novih duhovnih shvaćanja) postavio barikade na put njihova ispunjenja.
Želje su neka vrsta psihičkog goriva. One određuju smjer našeg djelovanja i zbog toga ih ne treba odbacivati i negirati, već njegovati i pročišćavati. Pitanje je – usuđujemo li se željeti? Usuđujemo li se imati ciljeve?
Usuditi se željeti znači riskirati razočarenje. Usuditi se imati ciljeve znači riskirati neuspjeh. Ono što treba otpustiti nije želja ili cilj, već viđenje sebe na cilju, identificiranje s njim. Ta vezanost je tkanje mentalno-emotivne fiksacije, epicentar uvjetovane sreće. Otpuštajući unaprijed definirane slike i ideje koje sadrže našu sreću u budućnosti, otvaramo se sreći tu gdje jesmo, u sadašnjosti.
Nikad dosta
Želja za napretkom i otkrivanjem nečeg novog čini temelj zdrave ljudske psihe. Nitko se ne osjeća dobro dok stagnira. Međutim, ta zdrava želja za napretkom i otkrivanjem nečeg novog ože se pretvoriti u pravu megalomaniju. Još novca, još uspjeha, još pažnje, još odjeće, još seksa, još priznanja, još planova, još – svega i svačega. Nikad dosta. A zapravo, tek kada nam je dosta u stanju smo sagledati, osjetiti, doživjeti ono što imamo.
Ako ste trenutno u petoj brzini, usporite i razmislite o tome što vas je u tu brzinu ubacilo. Kada gomilamo, grabimo, stremimo više-brže-bolje zaboravljamo biti prisutni u onom osnovnom – u okusu, mirisu, boji, dodiru. Prisjetite se – život je tu da bismo napredovali unutar njega, a ne mimo njega.u biti svega neka bude i ostane doživljaj života.
Stvarnost ili iluzija?
Krenemo li od pretpostavke da živimo u svijetu koji je nestvaran nećemo daleko stići. Razmišljanje o stvarnosti kao o iluziji donosi neku vrstu rasterećenja: 'Dobro, život je itako neka vrsta sna', ali pri tom se čovjek može dovesti u opasnost da zamišlja čitav fizički svijet kao neku vrstu vlastite projekcije.
U potrazi za zadovoljstvom i unutarnjim mirom (svojim osobnim redom) na svom putu svak omalo nalijećemo na novi kaos. Taj kaos može biti veliki ili mali, dugotrajan ili kratkotrajan – ovisno o tome što se mijenja i koliko smo za takvu vrstu promjene spremni. U tom stanju unutarnje dezorijentiranosti često imamo osjećaj da se nemamo za što uhvatiti, da se ne možemo otvoriti, da nemamo što pružiti ili da ne znamo kamo krenuti. U svakom slučaju nešto nemamo, ne možemo, ne smijemo, ne vdimo ili ne znamo. Iz tog kaotičnog unutarnjeg stanja krećemo u potragu za novim alatima samospoznaje i tu se susrećemo s raznim sustavima, učenjima i konceptima koji na neko vrijeme, u određenom opsegu opisuju našu stvarnost.
Povjerovati možemo u sve što nam donosi utjehu ili daje nadu ne uzimajući u obzir danas to vjerovanje možda koči, zavara ili, u najgorem slučaju, ubija. Samoipunjavajuće proročanstvo je npr. izraz koji jednostvnije rečeno znači: 'Ako vjeruješ da će se nešto dogoditi povećavaš vjerojatnost da se to uistinu i dogodi.'
Duhovnost ili regresija?
Baš kao što djeca vide svoju majku magičnim i svemogućim bićem koje ispunjava sve njihove potrebe, tako i odrasli koju djeluju iz dječjeg identiteta vide gurue, učitelje ili duhovne sustave kao sveznajuće, svemoguće i magične. Učitelji i gurui se često zaista i ponašaju kao majke i očevi svojim učenicima zadržavajući ih n ataj način u dječjoj dobi.
U fokusu
Kada nemamo moć koncentracije, energija se rasipa na nebitne stvari, sve se čini važnije od ostvarenja vlastite ideje, želje, sna. Odugovlačenje, stalno mijenjanje planova, nemogućnost odlučivanja... Lijenost, rastresenost i neodlučnost nisu osobine ličnosti, već navike. Baš kao što možemo imati zdrave i nezdrave navike vezane uz tijelo, tako možemo imati zdrave i nezdrave navike vezane uz snagu volje.
Vjerojatno ste primjetili da neki ljudi jednostavno 'zrače'. Njihov način razmišljanja, smaopouzdanje, vjera u ostvarenje ideja oblikuje izraz njihovog lica i određuje stav tijela. To zračenje, taj magnetizam je poput proročanstva koje samo sebe ostvaruje. Oni koji uspjevaju u životu u prosijeku nisu ništa pametniji ni tolerantniji od onih koji uspijevaju. Ono što ih razlikuje od većine je usmjerenost prema ostvarenju svojih planova i želja.
A ako se nismo u stanju uspmjeriti na neki cilj ili zamisao počinjemo o sebi misliti kao o osobi slabog karaktera koja nije u stanju voditi vlastiti život što onda drugima daje prostora da vode i olučuju umjesto nas.
Čovjek najvalitetnije djeluje kada njegova koncentracija izvire iz unutarnje mirnoće, a za to je, osim izoštrenog vanjskog fokusa potrebno imati i jasan unutarnji fokus.
Većini je ljudi u glavi buka. Roj automatskih misli koje se samo nižu...
Zbog toga najdublji i najtemeljitiji odmor predstavlja odmor od vlastitih misli. Bilo bi jednostavno kakda bismo u svom mentalnom sklopu imali on/off sklopku. Isključivši um koji kopa po prošlosti i nagađa budućnost, mogli bismo biti prisutni u realnosti, ovdje i sada.
Iako često imamo osjećaj da nemamo vremena, bilo bi logičnije reći da u vremenu nema nas. Ono teče, a mi smo izvan njega. Iz trenutka u trenutak živimo izvan trenutka. Nalazimo se na mjestu s kojeg se pruža prekrasan pogled, ali nismo prisutni jer mislimo o poslu. Razgovaramo s prijateljima, amisli nams e zapliću o unutarnje dijaloge s nekim stotim ljudima.
Važno je da vanjski fokus ne zamagli onaj unutarnji. A upravo to je ono što zapadnog čovjeka sve više pritišće. Postignuća, ciljevi, pogledi izvana... Vanjski foku je javni, on je na cijeni, dok je onaj unutarnji intiman, ne traži vanjsku procjenu, dovoljan je sam sebi. Fokus je poput usmjerenog snopa svjetlosti. Može rasvijetliti, ali može i spržiti. Kada je vanjski fokus prejak, kada j ečovjek 'izvan sebe', troši se, pod stresom je, izgara, gubi se među informacijama, idejama, mogućim i nemogućim odabirima. Kada je unutarnji fokus prejak, kada je čovjek previše 'u sebi', postaje letargičan, besciljan, stalno je u procjeni, vaganju i proučavanju svojih unutarnjih stanja.
U svakom od nas se nalaze kreativni i destruktivni potencijali. Kreativni nas potiču, nadahnjuju i okreću prema naprijed, a destruktivni nam otežavaju, kompliciraju život i vuku nas unatrag. Svojim načinom razmišljanja i ponašanjem (prema sebi i prema drugima) možemo hraniti svoje kreativne i svoje destruktivne potencijale. Na nama je da osvijestimo što nam čini dobro, a što loše. Pri tome je važno biti u dodiru sa svojim osjećajima i intuicijom, jer um ima ograničen domet – zaključuje samo na temelju informacija, a ono što je najbolje za nas nije uvijek i najlogičnije. Kada slušamo svoj unutarnji osjećaj, možemo prema njemu modificirati i vlastiti način razmišljanja. Neke misli u glavi (ili tijelu) stvaraju težinu, a neke donose olakšanje i mir. Prateći svoja unutarnja stanja možemo odabirati misli koje nam čine dobro. Iz tog dobrog osjećaja iznutra, neše djelovanje prema van može biti koncentrirano i kvalitetno.
U zrcalu kreativnosti
Ne moramo biti veliki umjetnici da bismo kreativno živjeli. Pripremiti neobično jelo, preurediti stan, iznenaditi nekoga koga volimo – sve su to detalji života koji hrane naš kreativan izvor koji nam na to uzvraća novim plodovima. U jednoj sufi priči neki čovjek kaže kako se ponekad osjeća dao da se u njemu bore dva psa. Jedan je dobar, a drugi loš. Na pitanje 'Koji pobjeđuje?, čovjek je odgovorio: 'Onaj kojeg hranim'. Slično je i s kreativnošću. Hranimo li izvore krativnosti u sebi, oni nam uzvraćaju inspiracijom. Hranimo li destruktivne porive u sebi, oni nam uzvraćaju gorčinom, tupilo i bezosjećajnošću.
Entuzijazam – stabilan polet
Ambicije često jednostavno presuše, ideje ishlape, planovi se uruše. Ništa čudno, ako im je jedino uporište u mislima. Znamo kakve su misli – jedna prođe, druga dođe. Kada nem akonkretnog plana koji misli veže uz prostor i vrijeme (sutra ću otići tamo i napraviti to i to), a onda i djelovanja, misli u internom svemiru zvanom mozak tonu u razočarenje.
Entuzijazam izvire iz samopouzdanja, iz unutarnje stabilnosti, iz vjere u sebe. A vjerovati u sebe je prilično teško ako u djetinjstvu roditelji nisu vjerovali u nas. A upravo ono što čovjeka najviše podržava i motivira, kako u djetinjstvu, tako i u odrasloj dobi, je kada netko u njega vjeruje. Svijet bi zaista bio drugačiji kada bismo na zdrav način vjerovali u sebe.
Kada smo iznutra meki, onda smo i dovoljno senzibilni da otkrijemo ono s čim želimo i s čim ne želimo (u bilo kom području života) imati posla. Osluškujući vlastitu mekoću u grudima, us tanju smo primijetiti kod drugih ne samo ono što iskazuju riječima, već i gestama lica, zračenjem, pokretima tijela. Što je finiji naš doživljaj sebe, to nam je lakši i bliskiji doživljaj vanjskog svijeta i drugih ljudi.
Kako raširiti krila?
Jedna od najžalosnijih stvari koje si iz neznanja ili straha možemo učiniti jest podrezati si krila. Neki se odriču slobode radi sigurnosti, neki da bi udovljili bližnjima, neki radi slike o sebi koju predstavljaju drugima. Staviti se u kaznu, zatvoriti se, ugušiti svoj glas, sputati svoje ideje možemo na tisuću različitih načina. Često to radimo automatski, iz neznanja, nesvjesni kvalitetnijih mogućnosti izbora. Pri tom štetimo i sebi i drugima, jer sve dok si ne dopuštao slobodno izražavanje sebe, svijet ostaje zakinut za jedinstvenu, autentičnu manifestaciju našeg bića.
Sloboda i čovjek su identični pojmovi. Drugim riječima, mi jesmo sloboda kreiranja svojih života. Bez te esencijalne kvalitete se ne osjećamo dovoljno živima.
Stvarnost prolazimo, a mi gledamo. Svakodnevnica nas nosi, a mi je ne doživljavamo. Kao da nas nekim čudnim manevrima zaobilazi iako radimo 'sve što treba', odrađujući umjesto živeći dragocijene dane svog postojanja. Mnogima prođe cijeli život, a da se ne zapitaju što mogu učiniti da bi se osjećali slobodnijima.
Jean Paul Sartre, još jedan od poznatih egzistencijalista, ističe kako je za vlastite izbore potrebna predanost. Ako nismo predani istraživanju sebe i podizanju kvalitete vlastitog života, onda nas počinje mučiti osjećaj egzistencijalne krivnje, praznine ili tjeskobe. Korijen tih mučnih osjećaja potječe iz temeljne odluke da nećemo birati. To znači da smo digli ruke od sebe i da o našem životu odlučuju ili drugi, ili sudbina ili već nešto treće. Osjećati se slobodnima i sposobnima kreirati život kakav želimo znači preuzeti odogovornost za svoje postupke. Sloboda i dogovornost su dvije strane iste medalje. Onaj tko ne zna biti odgovoran, ne zna biti ni slobodan. Prepuštajući se automatizmu vanjskih okolnosti zaboravljamo što je po našoj iskrenoj procjeni vrijedno postojanje, odnosno život vrijedan življenja. S druge strane, prihvaćanjem odgovornosti za postupke iz prošlosti stječemo osobnu snagu za slobodne i odgovorne izbore u budućnosti.
Druga važna stvar je – usuditi se željeti. Želje su jedna vrsta psihičkog goriva. One određuju smjer našeg djelovanja. Kako bismo mogli svoj živto usmjeravati u pravcu ispunjenja svojih želja, moramo moći razlikovati impulzivnu od svjesne želje. Kriterij je vrlo jednostavan – trajnost. Impulzivna želja je poput plamena šibice. Ima je pa je nema. Udovoljavajući svojim impulzivnim idejama u svoj život unosimo kaos, osjećamo se dezorijentirano i naposljetku – ne znamo što želimo. Želje koje proizlaze iz dubljih vrijednosti imaju svoju trajnost.
Smisao života
Prihvaćanje, doživljavanje i shvaćanje vlastite, individualne životne priče je mnogo vrijedniji generator smisla od većine univerzalnih učenja koja nam objašnjavaju naš život iz neke udaljene, kozmičke perspektive. Individualna životna priča je ono što nam omogućuje stalno otkrivanje novih odogovra na pitanje: kakav sam ili kakva sam?
Kreiranje životnog smisla se prije svega temelji na iskrenosti prema sebi, a najviše napredujemo onda kada si priznamo 'kako jest' umjesto da stalno težimo 'onome kako bi trebalo biti'. Definicije o tome 'kakvi bismo trebali biti', nisu izvor sreće, već izvor frustracije. Život se uvijek događa u sadašnjosti, a mir sa sobom onakvima kakvi jesmo temelj je smislene povezanosti naše unutarnje i vanjske stvarnosti.
No comments:
Post a Comment