Kada kažete jebe mi se, prepuštate se tijeku života – prestajući raditi ono što ne želite, konačno počevši raditi ono što ste zaista željeli; prestajete slušati druge i počnete slušati sebe.
Osoba koja dozna da ima rak odjednom ne može razumjeti zbog čega se toliko brinula o toliko trivijalnih stvari; in-tray polica na poslu; plaćanje komunalnih poreza; da se fakat udebljala u tijeku posljednjih nekoliko godina. U trenu, sve stvari koje su nešto značile odjenom znače ili vrlo malo ili ništa.
Jebiga, zaista bih trebao živjeti umjesto da zaglavljujem u malenim stvarima.
Pogledajte vrijeme. Ako ste imali dva dobra poluvremena, boravit ćete nekih 85 godina na ovoj zemlji. Vrsta broji tu negdje oko 100 000 godina, dakle vi ćete provesti tek 0,00085 posto povijesti čovječanstva na ovom planetu. A čovjekov boravak na zemlji je vrlo kratak u kontekstu života na zemlji (koja je stara 4,5 bilijuna godina); da je zemlja bila tu kao ekvivalent jednog dana (s Big Bangom koji je grunuo u ponoć), ljudi se nebi pojavili sve do 23:59:58 sati. Znači tu smo negdje tek u zadnje dvije sekunde.
Taj nalet slobode ima dobar okus: ako moj život već znači tako malo onda, jebiga, barem mogu dobro u njega uroniti i nasmijati se.
Po prvi puta u životu izgubio sam osjećaj da stvari imaju smisla. Bilo mi je mrsko živjeti. Svaki tren bio je bolan. Kad vas nešto boli, obično na neki način možete pobjeći. Makar uzeli jake tablete. Ali sinula mi je strašna istina da je riječ o boli od koje ne mogu pobjeći, jer je naprosto bol življenja.
Vidio je u svemu odjednom ljepotu, počevši živjeti, od trenutka do trenutka, u spokoju i blaženstvu.
Osim što nam daje energiju i osjećaj sreće (na primjer, serotonin se otpušta kada jedemo čokoladu), hrana nas ispunjava. Toliko da više ne može stati u nas. Toliko da nam postaje slabo. Trpamo se zato jer što više to radimo manje osjećamo. Ako se osjećamo loše, to je ono što želimo izbjeći. Natršamo se hranom dok ne otupimo. Tako da više nema mjesta za bilo što drugo.
Nakon godina u vezi, stvari kao da znače manje, ulozi su manji a potencijal za bol umanjen je.
Oslobodite se straha od gubitka novca. Svijet će i dalje vrednovati što imate za ponuditi i ponovno će vas zasuti darovima. Bilo kakva vezanost za novac, naravno, znači napetost. Vezanost uz želju da se ima više, vezanost uz želju da se zadrži ono što se ima. Sve to stvara napetost.
Harmonični način života u čudnom svijetu bio bi u tome da ili pokušamo promijneiti što nas uzrujava ili naprosto prihvatiti stvari kakve jesu.
Ali bez obzira na to koliko se trudio, koliko vježbao, koliko se bavio svojim problemima, nalazio sam na jedan veliki problem na mojem putu ka spokoju: sebe. Čak i kad bih meditirao tri sata, na kraju bih se opet vratio u sebe.
Naučio sam kako je sve zamišljeno tako da bude u savršenoj ravnoteži. Potpuni pakao prvih nekoliko tjedana, uglavnom prouzročen nedostatkom sna, savršeno se uravnotežio s apsolutnim rajem imanja tako nevjerojatnih bića dojednom postavši najvažnija stvar u mojem životu.
Imati djecu je ogroman stroj za promjenu perspektive. Stvari koje su vam ranije bile bitne, ponizno padnu na koljena i apologetski se odšuljaju kroz vrata prepoznajući velebno, superiorno značenje novopridošlica.
Svaki trenutak u sebi sadrži beskrajan potencijal. Svaki novi trenutak za vas sadrži mogućnosti koje ne možete niti zamisliti. Svaki je dan prazna stranica koju možete ispuniti najljepšim mogućim crtežima.
Problem s planom je taj da punite praznu stranicu novoga dana s listom planova i prije nego što je dan otpočeo. Ako niste oprezni, u njemu neće biti mjesta za ništa drugo.
Plan, osobito onaj detaljan, sužava buduće mogućnosti na samo nekoliko stvari: iste se planu ili prilagode ili ne prilagode (pa ste onda razočarani). To je, naravno, zašto mnogi od nas prave planove: bojimo se beskrajnih mogućnosti i radije živimo s onim što poznajemo, što nam pruža osjećaj sigurnosti.
Bez obzira na to što radio, život će teći sam od sebe.
Prirodno je i ljudski težiti zadovoljstvu i izbjegavati bol. U stvari, vrlo je zdravo naglašavati pozitivno i reducirati negativno. Problem nastupa kad je bol već u nama. Bez obzira na to koliko to izbjegavali, ona neće nestati. U biti, ona traži više pažnje što je više ignoriramo.
Ne može se udovoljiti svim ljudima sve vrijeme.
Činjenica. Bez obzira na to koliko se ljudim agibali, neke ćete uvijek razočarati, uzrujati, a neke i totalno razgnjeviti. Zato što je svatko različit.
Ako vam je puna kapa, želite sunca, što da ne? Recite jebe mi se, sjednite na avion, ili bolje, na vlak, ili možda još bolje, put pod noge. Ali prvo upamtite; kamo god idemo nosimo i sebe.
Obično se događa da kad nešto ostvarimo, kad ono postane naše, onda želimo nešto drugo, sljedeću stvar. Pa sljedeću. Pa još jednu.
Ako se to događa dovoljno često, ljudi dođu do točke kad pomisle: 'U životu mora biti više od ovoga'. Onda postaju duhovni. Krasno. Zato je tako lijepo biti bogat i uspješan... jer to znači brže doći do točke kad se shvati da bogatstvo i uspjeh ne znače mnogo od onih koji nisu bogati.
Uzmimo djecu kao metaforu života.
Život kao da voli kad mu se prestanete odupirati i sve više vam počinje izlaziti u susret.
Plima i oseka života teče vrlo prirodno sama od sebe. Ako udarite o nešto jako ružno, to ubrzo biva prirodno nadomješteno nečim jako lijepim.
Čim se potpuno opustite usporit ćete proces starenja. Ako se možete opustiti doista duboko, onda možete i obrnuti proces starenja.
Vjerovali ili ne, što vam život manje predstavlja to više od njega dobivate.
John C. Parkin
No comments:
Post a Comment