Žena koja je volela veverice

Na jednom kraju grada stiglo je predvečerje. Sin je posmatrao oca koji je sedeo na tremu i pušio. Stariji čovek je zamišljeno sedeo na smeđoj drvenoj stolici ručne izrade.

Mučile su ga teške misli. O vevericama.

Pre nekoliko godina izgubio je posao, ali je u trenutcima svoje najveće brige i strepnje odlučio da započne nešto novo. Da uzgaja lešnike. Ubrzo nakon toga prodao je porodičnu kuću na selu, kupio manju na periferiji grada i zakupio leskarnik od hiljadu i osamsto stabala koji je dotad bio zapušten. Leske su vec bile mlade i zrele i davale su dobar rod. Pojavljivao se i poneki problem sa vremenom, radnom snagom i bolestima koje napadaju plod,ali, malo po malo, uspevao je sve da ih reši. A onda su počele da dolaze veverice. Bilo ih je dovoljno da naprave ozbiljne neprilike. Ubirale su veoma mnogo lešnika i nikako nisu htele da odu.. Kradljivci. Lopovi.

Kome je padalo na pamet da ih opise kao lepe, zanimljive životinje kitnjastog repa i nemirne duše?

Na drugom kraju grada sve je bilo spremno za večernji izlazak. Mali gradski kafići nanizani kao perle niz duge niti ulica dobijali su svoj pun sjaj. Gosti su dolazili iz  svih pravaca, sedali, naručivali svoja pića. Neki su pušili, neki su se kleli da žive zdravo, svak je bio obuzet svojim životom, a svi zajedno stopljeni u veseli žamor, poput zvuka celofana koje dete proizvodi otvarajući svoj poklon za rođendan. Dan se pretvarao u noć, a miris kuvanih đevreka uspevao je da nadvlada mirise jeseni.

"Znaš li zašto smo nas dvoje, zapravo, raskinuli?", upitala je Marija svoju drugaricu Vesnu. Vesna je bila ubeđena da, posle dva meseca slušanja Marijinih prica o  njemu, ljubavi, razlazu, bolu, laganju i upropaštenim letovanjima, sad, već poprilično dobro, razume zašto su se njih dvoje razdvojili, ali je kao svaka dobra prijateljica odgovorila nemo.

"Nikada se nije nasmejao od srca. Njegov osmeh je bio tako izvestačen, smejao se samo ako su se svi oko njega smejeli. Ponekad je bilo glupo i tužno u isto vreme, ali primećivala sam da je postojala mala pauza od trenutka kada se neko drugi nasmeje i kada to ucini on.Kao da se plašio da ne uradi nešto prvi, da ne ispadne glup u društvu. Na pocetku veze sam, glupača, mislila da je to znak zrelosti."

"Nisi glupača. Nemoj tako da pričas o sebi.", uskočila je Vesna.

"Ne samo da se nije često smejao", nastavila je, "nego su mu u poslednje vreme na nerve išli svi veseli i zaista srećni ljudi, kao da je njegov iskonski strah umesto straha od letenja, bilo, nedajbože, sedenje u cirkusu." Otpila je gutljaj vode. Sad je vec pričala previše uzbuđeno i ljutito.

"Marija, dušo, hajde se malo smiri i to jednostavno zaboravi. Prošlost, već jednom, stavi u prošlost i misli o sutra. Mozda će ti se dogoditi nešto lepo. Znaš i sama da Zakon privlačnosti kaže..."

"Dosta o tom tvom zakonu privlačnosti Vesna! I kojekakvim Tajnama i metafizici. Meni to, ionako, nije jasno. Ja samo zelim svoju istinsku ljubav, a oko mene su svi, tako umorno sumorni. Bože, da li je moguće, da sam jedinu, istinsku radost na njegovom licu doživljavala kada on dobije pošiljku iz Austrije, torbu prepunu markirane gardarobe sa raznih zimskih i letnjih rasprodaja. Mesecima bi, tada, bio, Ralf Loren, a tetka u Beču bi tako osiguravala priliv čestitki i razglednica kojima bi kitila svoj usamljenički stan." Obe su zaćutale. Vesna je imala sestru koja je, isto tako, obožavala ne biti svoja.

I dalje je to bilo lepo predvečerje.. Taman za vreme da se plati pa da se krene...

Ono što se potom dogodilo svaki velikan književnog stvaralastva bi vrlo vešto znao da opiše. Precizno i jasno bi uhvatio trenutak u kom je nepoznat čovek u patikama i trenerci, sa kapuljačom na glavi, posegao rukom ka Marijinom novčaniku koji je stajao na stolu, zgrabio ga prstima i dao se u beg. Literarni mag bi zaustavio taj trenutak  u vremenu i opisivao ga dugo i naširoko. Ljudi okolo bili bi zatečeni u vremenu, u svojim pogledima, neko u kafu, neko u novine ili u devojačka kolena. Konobari bi stajali noseći čase i piksle  na ancerima, tramvaj prekoputa stao bi napola otvorenih vrata za izlaz, čovek bi zakoračio levom nogom da pređe preko pešačkog mesta, a maleni maltezer  bio zatečen dok jase gospodarevu nogu. I, dok bi se sve, potom, ubrzavalo, čovek sa kapuljačom je već pretrčao ulicu, a Vesnina prijateljica, sa  kojom je, doskora, ispijala kafu, ustala je i dala se u trk za njim. Čovek je brzo dostrčao do kraja ulice, zastao  i pogledao iza sebe. Spazio je mladu ženu kako juri prema njemu i na kratko se preplašio, ali odmah mu je i laknulo. Jer,

pomislio je, to je samo devojka. One ne trče brže od muškaraca. Ako malo produži korak i ispreplete se kroz nekoliko ulica i zgrada, zbuniće je ili će se ona umoriti i prestati da trči. Otvorio je novčanik, brzo izvadio novac, a ostatak bacio na pločnik i nastavio beg. Dotrčala je do mesta na kom je bačen, uzela ga u ruke, pogledala unutra i nastavila za njim. Na kraju ulice nalazio se veliki park i mogla je odmah da ga primeti jer su se svi ili šetali ili mirovali, a on se veoma brzo kretao. Potrčala je koliko je noge nose. Taj novac joj je bio preko potreban za stanarinu na kraju meseca. Danas je bila u pošti i preuzela ga od oca koji ga je poslao sa sela, a potom je otišla sa Vesnom na kafu. Čovek u patikama i trenerci je pretrčao park, nekoliko pasa je zalajalo, čak se i poneki list podigao od siline naleta. Marija, takodje, uporno, za njim. Još jednom se osvrnuo i, videvši je kako ga jos uvek prati u trku, uputio se prema obdaništu. Preskočio je ogradu u jednom pokretu kao svaki mlad i zdrav  muškarac i nastavio kretanje izmedju tobogana i klackalica. Sada ju je video kako se uporno provlači kroz ogradu na mestu gde je bila pokidana šipka.Tada je primetio jedan veoma važan detalj na njoj. Nosila je obične, ravne, braon cipele.I pomislio je da je veoma glup, sam za sebe i da je trebao ukrasti novčanik od zene sa štiklama.

Kroz glavu mu je prošlo da se nikad ne zna koliko je neko lud i uporan, ali da je ona, ipak, žena, a i blok zgrada je blizu, mrak pada, malo će ispreplesti put i uspeće da se sakrije.

"Odlično", pomislila je ona, "možda imam sreće i on bude toliko retardiran pa uđe u neki od ulaza. Požuriću da vidim u koji će ući i onda ću, uz nečiju pomoć, pozvati policiju."

Jesenje večeri su svuda lepe, kako u kafićima u centru grada tako i u malim parkovima između zgrada. Klupe, igrališta za košarku i staze, mamile su stanare da se u velikom broju, osveže napolju. A naš lopov je upravo shvatio da se ovde neće lako sakriti. Već se, ionako, svi pitaju zašto trci kao lud. Prešavši i ovu ogradu, mnogo iscrpljena, ali uporna kao nikad, shvatila je da joj je pobegao. Za tren se razočarala, a onda je nastavila lagano da trči u pravcu autobuske stanice.

I opet ga je videla. Stajao je na polovini puta pored nekoliko autobusa. Tada se u njoj probudio inat.

"Goniću te do poslednjeg daha, mile mi majke!", besnela je u sebi. "Ti ne znaš sa kim si ovo započeo. Trčaću za tobom do besvesti. Pobedićeš samo ako si bolji, nikako

zato što ću ja odustati. Kunem ti se!"

Kradljivac, jednostavno, nije mogao da veruje. Protrčavao je pored putničkog kombija i bio siguran da je ona ostala u onom parku. Počela je da ga obuzima panika. Stalno se osvrtao.

Trčali su kao jedno. I bili su već, veoma, veoma umorni. Odlučio je da krene prema periferiji..

"O bože, tamo je totalni mrak i nema ništa osim zapuštene fabrike.", prošlo joj je kroz glavu. Čovek sa kapuljačom je skoro pomislio da pusti novac negde u stranu i zavrsi ovo mučenje. Možda nije stvoren za lopova, nema talenat i možda će jednog dana debelo nagrabusiti ako za njim bude trčao nekakav muškarac. Tada se dosetio da tamo, pored fabrike, počinju seoska imanja i kuće i da ako ubrza najviše što može ima priliku da se prebaci preko jednog belog zida  kojeg je video. Marija je, i dalje, grabila prema njemu, ali

sad je uz znoj počela da oseća i strah. Čudno, ali umor nije osećala. Nije ni stigla da razmislja o umoru. U glavi joj se uskomešalo hiljadu pitanja. Zašto joj se ovo dešava?

Gde je onaj lep život o kome je maštala? Gde su nestali svi divni muškarci spremni da pomognu dami u nevolji? Zašto ništa nema smisla u njenom životu?

Muškarac koji je trčao dvesta metara ispred nje već je stigao do mesta sa istovarenim šljunkom i drvenom gradjom i taman kad se činilo da sve ovo postaje večnost skrenuo je u desno i kao progonjena zver vešto se uspentrao preko zida i poslednje što se čulo bila je lomljava grančica i lavez psa. Stigavši do zida shvatila je da ne može da ga preskoči, ali je ugledala drvenu kapiju nekoliko metara pored. U momentu kad ju je otvorila ispred nje je sinula čeljust nemačkog ovčara i oči zamagljene i crvene kakve nikada do sad nije videla. I nije bilo više napred. Na ulazu dvorišne kuće upalilo se svetlo i neko je izašao napolje.

Bila je to prelepa jesenja noć. Ona koja se ne razlikuje od drugih po ličnoj lepoti već po lepoti duša koje se sastaju u njoj. Mrak je pao, iz daljine je dopirala muzika sa narodnog veselja, u dnevnim sobama bili su popaljeni televizori. Upaljeni tuđji životi smešteni u serijama, filmovima i prenosima. Marija i njen nenadani domacin sedeli su na tremu kuće u predgrađu na drvenim stolicama ručne izrade. Bili su mirno zagledani u tamu noći i dubine svoje svesti. Pola časa pre toga, kad je vec izgledalo da ce on provesti veče gledajući

u svetlost monitora začuo je neobičan lavež svog psa Lakija. Upalio je svetlo, izašao iz kuće i video nepoznatu ženu ili devojku koja stoji preplašena, skamenjena od straha, oznojena, poderane majice, prljavih cipela od belog peska i raščupane kose i svog psa izbezumljenog od besa i straha kao nikad pre. Nikoga više nije bilo. Trebalo joj je nakoliko minuta da dođe do daha i ispriča mu šta se dogodilo i otkud ona tu. A sada su sedeli na tremu i razgovarali.

"Zašto si toliko dugo trčala za njim?", upitao je.

"U početku sam trčala zbog novca, posle sam trčala jer nisam želela da osustanem.", rekla je, tiho.

"Nemoj da se brineš.", dodao je, "moj otac nedaleko odavde uzgaja lešnike i u toku je berba. Nama je uvek potrebna radna snaga i ubrzo možeš zaraditi i više nego što si izgubila

večeras, a iskreno se nadam da ćemo, nekako rešiti i problem sa vevericama."

"Kakvim vevericama?"

"U blizini se nastanilo mnogo veverica. One su savršeni mali kradljivci lešnika i nanose nam solidnu  materijalnu štetu. Sve smo pokušali da ih oteramo i nismo uspeli. Ne znamo šta da radimo, da ih lovimo ne smemo, bacamo petarde po cele dane da ih uplašimo, ali one su počele da se navikavaju na to."

"Pa to je veoma lako rešiti!", uzviknula je.

""Lako? Kako to mislis lako. Mi smo već sve probali."

"Veoma lako. Vidiš, ja veoma volim veverice i znam dosta o njima. Kad sakupljaju lešnike ne odnose ih odmah duboko u šumu. One iskopaju male rupe u blizini leskarnika isve prvo tu donesu. Pratite ih i pronaćićete ta mesta, a zatim sačekajte da ih sakupe malo više i uzmite. Ukradite vi njima. Ali ostavite uvek nekoliko lešnika jer ce one dogod ima  lešnika u rupi smatrati to svojim tajnim skrovištem. I tako u nedogled. Tako će oni postati vaši veseli berači i pomagači, a ne stetočine."

Sedeo je, skamenjen, ne verujući šta je čuo. Nekoliko trenutaka bila je tišina, a zatim je počeo da se smeje Lupkao je rukom o sto i kolena i smejao se, smejao na sav glas. Ona ga je oduševljeno gledala u smehu.

"Nas dvoje su, izgleda, spojili kradljivci.", rekao je. 

A onda su se zagledali jedno drugom u oči. 

http://feniks2012.blogspot.com/2011/12/zena-koja-je-volela-veverice.html

Snaga

http://www.facebook.com/pages/Transurfing/186031858086394

J*** mi se

Kada kažete jebe mi se, prepuštate se tijeku života – prestajući raditi ono što ne želite, konačno počevši raditi ono što ste zaista željeli; prestajete slušati druge i počnete slušati sebe.

Osoba koja dozna da ima rak odjednom ne može razumjeti zbog čega se toliko brinula o toliko trivijalnih stvari; in-tray polica na poslu; plaćanje komunalnih poreza; da se fakat udebljala u tijeku posljednjih nekoliko godina. U trenu, sve stvari koje su nešto značile odjenom znače ili vrlo malo ili ništa.

Jebiga, zaista bih trebao živjeti umjesto da zaglavljujem u malenim stvarima.

Pogledajte vrijeme. Ako ste imali dva dobra poluvremena, boravit ćete nekih 85 godina na ovoj zemlji. Vrsta broji tu negdje oko 100 000 godina, dakle vi ćete provesti tek 0,00085 posto povijesti čovječanstva na ovom planetu. A čovjekov boravak na zemlji je vrlo kratak u kontekstu života na zemlji (koja je stara 4,5 bilijuna godina); da je zemlja bila tu kao ekvivalent jednog dana (s Big Bangom koji je grunuo u ponoć), ljudi se nebi pojavili sve do 23:59:58 sati. Znači tu smo negdje tek u zadnje dvije sekunde.

Taj nalet slobode ima dobar okus: ako moj život već znači tako malo onda, jebiga, barem mogu dobro u njega uroniti i nasmijati se.

Po prvi puta u životu izgubio sam osjećaj da stvari imaju smisla. Bilo mi je mrsko živjeti. Svaki tren bio je bolan. Kad vas nešto boli, obično na neki način možete pobjeći. Makar uzeli jake tablete. Ali sinula mi je strašna istina da je riječ o boli od koje ne mogu pobjeći, jer je naprosto bol življenja.

Vidio je u svemu odjednom ljepotu, počevši živjeti, od trenutka do trenutka, u spokoju i blaženstvu.

Osim što nam daje energiju i osjećaj sreće (na primjer, serotonin se otpušta kada jedemo čokoladu), hrana nas ispunjava. Toliko da više ne može stati u nas. Toliko da nam postaje slabo. Trpamo se zato jer što više to radimo manje osjećamo. Ako se osjećamo loše, to je ono što želimo izbjeći. Natršamo se hranom dok ne otupimo. Tako da više nema mjesta za bilo što drugo.

Nakon godina u vezi, stvari kao da znače manje, ulozi su manji a potencijal za bol umanjen je.

Oslobodite se straha od gubitka novca. Svijet će i dalje vrednovati što imate za ponuditi i ponovno će vas zasuti darovima. Bilo kakva vezanost za novac, naravno, znači napetost. Vezanost uz želju da se ima više, vezanost uz želju da se zadrži ono što se ima. Sve to stvara napetost.

Harmonični način života u čudnom svijetu bio bi u tome da ili pokušamo promijneiti što nas uzrujava ili naprosto prihvatiti stvari kakve jesu.

Ali bez obzira na to koliko se trudio, koliko vježbao, koliko se bavio svojim problemima, nalazio sam na jedan veliki problem na mojem putu ka spokoju: sebe. Čak i kad bih meditirao tri sata, na kraju bih se opet vratio u sebe.

Naučio sam kako je sve zamišljeno tako da bude u savršenoj ravnoteži. Potpuni pakao prvih nekoliko tjedana, uglavnom prouzročen nedostatkom sna, savršeno se uravnotežio s apsolutnim rajem imanja tako nevjerojatnih bića dojednom postavši najvažnija stvar u mojem životu.

Imati djecu je ogroman stroj za promjenu perspektive. Stvari koje su vam ranije bile bitne, ponizno padnu na koljena i apologetski se odšuljaju kroz vrata prepoznajući velebno, superiorno značenje novopridošlica.

Svaki trenutak u sebi sadrži beskrajan potencijal. Svaki novi trenutak za vas sadrži mogućnosti koje ne možete niti zamisliti. Svaki je dan prazna stranica koju možete ispuniti najljepšim mogućim crtežima.
Problem s planom je taj da punite praznu stranicu novoga dana s listom planova i prije nego što je dan otpočeo. Ako niste oprezni, u njemu neće biti mjesta za ništa drugo.
Plan, osobito onaj detaljan, sužava buduće mogućnosti na samo nekoliko stvari: iste se planu ili prilagode ili ne prilagode (pa ste onda razočarani). To je, naravno, zašto mnogi od nas prave planove: bojimo se beskrajnih mogućnosti i radije živimo s onim što poznajemo, što nam pruža osjećaj sigurnosti.

Bez obzira na to što radio, život će teći sam od sebe.

Prirodno je i ljudski težiti zadovoljstvu i izbjegavati bol. U stvari, vrlo je zdravo naglašavati pozitivno i reducirati negativno. Problem nastupa kad je bol već u nama. Bez obzira na to koliko to izbjegavali, ona neće nestati. U biti, ona traži više pažnje što je više ignoriramo.

Ne može se udovoljiti svim ljudima sve vrijeme.
Činjenica. Bez obzira na to koliko se ljudim agibali, neke ćete uvijek razočarati, uzrujati, a neke i totalno razgnjeviti. Zato što je svatko različit.

Ako vam je puna kapa, želite sunca, što da ne? Recite jebe mi se, sjednite na avion, ili bolje, na vlak, ili možda još bolje, put pod noge. Ali prvo upamtite; kamo god idemo nosimo i sebe.

Obično se događa da kad nešto ostvarimo, kad ono postane naše, onda želimo nešto drugo, sljedeću stvar. Pa sljedeću. Pa još jednu.
Ako se to događa dovoljno često, ljudi dođu do točke kad pomisle: 'U životu mora biti više od ovoga'. Onda postaju duhovni. Krasno. Zato je tako lijepo biti bogat i uspješan... jer to znači brže doći do točke kad se shvati da bogatstvo i uspjeh ne znače mnogo od onih koji nisu bogati.

Uzmimo djecu kao metaforu života.

Život kao da voli kad mu se prestanete odupirati i sve više vam počinje izlaziti u susret.
Plima i oseka života teče vrlo prirodno sama od sebe. Ako udarite o nešto jako ružno, to ubrzo biva prirodno nadomješteno nečim jako lijepim.

Čim se potpuno opustite usporit ćete proces starenja. Ako se možete opustiti doista duboko, onda možete i obrnuti proces starenja.
Vjerovali ili ne, što vam život manje predstavlja to više od njega dobivate.

John C. Parkin

http://blog.dnevnik.hr/procitano/2010/03/index.html

Pričaj mi priču

'Ako nešto možete učiniti, ili sanjate o tome da to učinite, započnite. Smelost ima u sebi genijalnost, moć i magiju'. Goethe

Koliko puta smo vjerovali kako nešto ne možemo učiniti. Kako nemamo dovoljno sposobnosti i kako to jednostavno nije za nas. A onda smo, kad nas je život prisilio da ipak pokušamo, shvatili kako to uopće i nije tako teško. Kako nam je samo nedostajalo samopouzdanja. A da nas život nije prisilio na to i dalje bismo vjerovali da to – ne možemo.
Život nam ponekad učini uslugu i natjera nas da učinimo i ono za što inače nikad ne bismo smogli hrabrosti. No, koliko puta odustanemo do nekih stvari, želja i ciljeva jer smo uvjereni daih ne možemo ostvariti. A možda bismo mogli – samo kad bismo pokušali. Ne možemo očekivati da nam život uvijek pomogne i da nas dogura do zida. Ponekad se do zida moramo dogurati sami. To nije uvijek lako, ali možda vas neka od priča iz ovog dijela knjige potakne da napravite onaj mali ali odlučujući korak. Možda ćete uspjeti ostvariti ono što želite. Možda i nećete. No ako ne pokušate, što će se od toga dogoditi – nikad nećete znati.

'Ljudi koji previše razmišljaju prije negoli načine korak, provest će život na jednoj nozi'. A. De Mello

Ništa nam nije istodobno ni bliže ni dalje nego istina o nama samima.

Neka se žena borila sa smrću. Iznenada je imala osjećaj da je uzeta u nebo i da se nalazi pred sudačkim stolcem.
Tko si ti? Upita je glas.
Ja sam gradonačelnikova žena, odgovori ona.
Nisam te pitao čija si žena, nego tko si ti.
Ja sam majka četvero djece.
Nisam te pitao čija si majka, nego tko si ti.
Ja sam učiteljica.
Nisam te pitao što si po zanimanju, nego tko si ti.
Ja sam kršćanka.
Nisam te pitao koje si vjere, nego tko si ti.
Ja sam ona koja je svaki dan išla u crkvu i uvijek pomagala siromašnima.
Nisam te pitao što si činila, nego tko si ti.
Tako je to išlo dalje. Štogod odgovorila, činilo se da nije dala zadovoljavajući odgovor. Vraćena je na zemlju. Kad se oporavila od bolesti, odluči pronaći tko je zapravo ona.
A kad ste se vi zadnji put upitali Tko sam ja? Ne čija sam žena, čija sam majka, što sam po zanimanju i koje sam vjere. Nego – Tko sam doista ja? Nemojte čekati sudački stolac da biste pokušali odgovoriti na to pitanje.

Svećenik je sjedio uz radni stol pokraj prozora sastavljajući propovijed o Božjoj Providnosti, kadli začu nešto što je zvučalo poput eksplozije. Uskoro je vidio kako ljudi u paničnu strahu bježe amo – tamo, i saznao da je pukla brana i rijeka se izlila iz korita. Voda na ulici je počela rasti. I u svećeniku je počela rasti panika, ali on reklne samomu sebi:
Upravo sastavljam propovijed o Providnosti i evo prilike da vidim što propovijedam. Neću bježati s ostlaima. Ostat ću ovdje i čekati da me spasi Božja Providnost.
Baš kad je voda već došla do njegova prozora, prolazio tuda čamac pun ljudi:
Dođite velečani, zvali ga oni.
A ne, djeco moja, odgovori svečenik s povjerenjem. Uzdam se da će me spasiti Božja providnost.
Svećenik se ipak popeo na krov. Kad je voda doprla do krova, prolazio tuda drugi čamac. Opet ljudi pozvali svećenika da im se pridruži, no on opet odbio. Popeo se sada na vrh zvonika. Kad mu je voda doprla do koljena, stiže do njega neki časnik u motornom čamcu, poslan da ga spasi.
Ne hvala, časniče, reče svećenik mirno se smješeći. Vidite, uzdam se u Boga. On me nikada neće napustiti.
Kad se velečani utopio i došao u nebo, najprije se potužio Bogu:
Pouzdao sam se u Tebe. Zašto nisi ništa poduzeo da me spasiš?
A Bog mu odgovori: Poslao sam ti tri čamca.
Jeste li i vi možda trenutno tužni i nesretni i čekate da se dogodi nešto što će vas spasiti? Postoji li nešto što ovaj čas možete učiniti za sebe, a da vam bude bolje? Ili ćete se nastaviti utapati dok čamci prolaze kraj vas?

Kao i antilope, i većina od nas bježi od opasnosti i kao rezultat toga nikada se ne oslobodi svojih strahova. Kad bismo se suočili sa strahovima i trčali prema mjestu s kojeg se čuje rika, mogli bismo ih razriješiti.

Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu.
Kad ne bismo u svom razvoju imali nikakve prepreke, bili bismo osakaćeni. Nikad ne bismo postali onako snažni koliko možemo biti. Nikad ne bismo mogli letjeti.

'Život predstavlja niz problema. Možemo kukati nad njima ili ih možemo rješavati.' M.S.Peck
Neki životni problemi doista su teški. Ali najčešće postoji izlaz – biti puno bolji i puno sposobniji. I najveća pomoć mogu biti riječi – Ne mogu ti pomoći. Moraš se izboriti sam.

Postoje snovi koje su drugi sanjali za vas i postoje oni koje ste sanjali sami za sebe. Koje želite ostvariti? Pokušajte ipak sa svojima vlastitima. 
Život nije grčka tragedija, niti smo mi glumci u njoj. Ne možete li otkriti pozitivnu stranu stvari, pokućajte naći – smiješnu!

Punih jedanest godina radio sam na pošti. Od svoje tridesetdevete godine pa do pedesete. Bio sam uvjeren da će me rad na pošti dotući; jednostavno nisam više mogao izdržati. Tada sam odlučio da ću postati profesionalni pisac... Ljudi su znali da sam dao otkaz pa su me počeli žaliti i još više mi otežavati život. Moja stanodavka je rekla: zaboga, ti mora da si poludio. Napustio si stalno namještenje i doveo u pitanje i mirovinu. Zbilja sam se počeo pitati nisam li sasvim poludio... Trebalo mi je svega devetnaest dana da napišem cijelu knjigu, u siječnju 1970.godine...
Charkes Bukowski, Pošta

'Svi koji nas ne mogu stići, uvijek kažu da smo – zalutali'. Ebner-Eschenbach

Put od tisuću milja započinje – prvim korakom. Rekao je to kineski filozof Lao-Tze, a vama preostaje samo da taj prvi korak i učinite. Dakle, koji je prvi korak kojiveć danas možete učiniti na putu prema svom cilju? Ne sutra, ne u ponedjeljak, ne sljedeći mjesec – nego danas.

Neka je 43-godišnja žena došla kod psihijatra. Žalila se na nedostatak razgovora i monotoniju u braku. Upitao sam ju što bi radila da ima neki lijepi cvijet u tegli?
Začuđeno je zatresla glavom, kao da joj nije jasno kakve bi ovo imalo veze s njezinim brakom, a onda je počela:
Prije svega redovito bih ga zalijevala. Poslije šest mjeseci ili godinu dana , promijenila bih teglu i cvijeće posadila u novu zemlju. U međuvremenu bih možda jednom pognjojila staru zemlju. A teglu bih stavila na dasku ispred prozora, tamo gdje ima dovoljno sunca.
Tu sam je prekinuo i upitao: A što činite sa svojim brakom?
Jeste li danas osobi s kojom živite rekli nešto lijepo? Ili ste možda nešto lijepo za nju učinili?

'Budite uporni. Ništa ne može promijeniti upornost. Talent neće – svijet je pun neuspješnih talentiranih ljudi. Genijalnost neće – svijet je pun neshvaćenih genija. Obrazovanje samo po sebi neće – svijet je pun obrazovanih propalih ljudi. Upornost i odlučnost su svemoćni.' Calvin Coolidge
Bogataš koji je jako volio mačke zamolio je slavnog Zen slikara da mu nacrta jednu sliku mačke. Slika je pristao i rekao čovjeku da dođe za tri mjeseca. Kad se čovjek nakon tri mjeseca pojavio, slikar je izjavio dacrtež još nije gotov i rekao mu da dođe za naredna tri mjeseca. To se ponovilo nekoliko puta. Nakon godinu dana, čovjek se pobuni. Slikar uze kist i s lakoćom i gracioznošću, u jednom pokretu, nacrta mačku – najljepši crtež koji je čovjek idad vidio! Bio je iznenađen. A onda s ljutne:
Pa trebalo ti je samo trideset sekundi za taj crtež! Zašto sam morao čekati godinu dana, upitao je.
Slikar bez riječi otvori ormar iz kojega ispade, ma valjda tisuću – crteža mačke.
Sjećate se kad ste zadnji put odustali nakon prvog ili drugog pokušaja jer vam nije išlo? Koliko puta ste vi spremni nacrtati jednu te istu mačku?

Pokušate li nešto učiniti možda nećete uspjeti, no ne pokušate li, sigurno nećete uspjeti.
Za odustajanje je uvijek prerano.
Dvije su žabe upale u lonac pun mlijeka. Prva, vidjevši kako joj nema spasa izvući se iz bijele tekućine, prepusti se sudbini i potone. Drugoj se taj pristup nije dopao. Plivala je i plivala... Mlijeko se ukiselilo, pa usirilo; stvori se dovoljno čvrsta podloga s koje je mogla odskočiti iz lonca.
Koliko ste vi dugo spremni plivati?

Nije važno jesi li nokautiran, važno je dižeš li se?
Neuspjeh je samo jedna stepenica prema uspjehu. Ali moramo se nastaviti penjati.

Kineski znak za riječ 'kriza' sastoji se od dva znaka. Jedan znači opasnost, a drugi šansa ili prilika.
Jednog je znanstvenika – istraživača koji je otkrio više značajnih stvari u medicini, novinar upitao čemu pripisuje svoju veliku kreativnost. Odgovorio je da, prema njegovom mišljenju, sve to potječe od jednog iskustva s majkom kad su mu bile neke dvije godine. Pokušao je iz frižidera izvaditi bocu mlijeka, no ona mu je iskliznula iz ruku i pala na pod, a mlijeko se razlilo po cijeloj kuhinji; bilo je to cijelo more mlijeka.
Kad je majka došla u kuhinju, umjesto galame, držanja predavanja i kažnjavanja rekla je:
Robert, kakv si prekrasan svinjac napravio! Nisam još nikad vidjela toliku lokvu mlijeka. Dobro, šteta je učinjena. Hoćeš li se sad malo igrati u tom mlijeku prije nego što ga počistimo?
Naravno da je htio. Nakon par minuta, mama je rekla:
Znaš Roberte, kadgod napraviš ovakav svinjac, trebaš ga počistiti i sve treba biti kao što je bilo. Dakle, kako bi to volio učiniti? Imamo spužvu, ručnik ili krpu; šta hoćeš?
Izabrao je spužvu, pa su mama i on zajedno pokupili mlijeko i očistili pod.
Znaš, rekla je potom mama, ovo sad je bio jedan propali pokus toga kako malim ručicama nositi veliku bocu. Idemo na dvorište, napunit ćemo bocu vodom i vidjeti možeš li otkriti način da ju nosiš bez da ju ispustiš.
Naučio je da su pogreške samo prilike za učenje nečeg novog, a što je, na kraju krajeva, svrha znanstvenih eksperimenata.

Otac i njegov sin penjali su se planinom. Iznenada, sin se spotakne i padne, ozljedi se i vrisne Auuuu! Na svoje iznenađenje, negdje iz planine začuje glas koji ponovi Auuuu!
Tko si ti, upita mali radoznalo. 
Tko si ti, stigne odgovor.
Strašan si, zaviče opet klinac.
Strašan si, odgovori planina.
Kukavico, vikne mali.
Kukavico, ne osta mu planina dužna.
Tata, pa što je to, upita oca.
Pasi sad sine – reče otac umjesto odgovora i zaviče:
Najbolji si!
Najbolji si, vrati mu planina, a otac nastavi:
Ljudi ovo ovu jekom, ali to ti je zapravo život. Vraća ti sve što kažeš ili učiniš: život je jednostavno odraz naših djela. Želiš li više ljubavi u svijetu, stvori više ljubavi u svom srcu. Želiš li više uspjeha u svom timu, poboljšaj svoja znanja i vještine. To vrijedi za sve, sva životna područja, život će ti vratiti sve što si u njega uložio.
Život nije slijed slučajnosti, nego odraz tebe samoga.

Odustati na prvoj prepreci nije neko veliko dostignuće. To može svatko. Ali ustrajati unatoč poteškoćama mogu samo neki. U koju se skupinu želite ubrojiti?

Dva su anđela na svom putu zastala da prenoće u kući neke bogate obitelji. Članovi obitelji bili su grubi prema njima: nisu im dopustili da spavaju u gostinjskoj sobi, već su ih smjestili u podrum. Dok su si u jednom kutu pripremali na podu ležaj, stariji anđeo ugleda neku rupu u zidu i – popravi je. Kad ga je mlađi upitao zašto to čini, stariji mu odgovori:
Stvari nisu uvijek onakve kavima se čine.
Iduće noći anđeli stignu na konak u kuću siromašna, ali neobično gostoljubiva seljaka i njegove žene. Nakon što podijeliše skromnu večeru, seljak ponudi došljacima da prenoće u njegovoj postelji – kako bi se dobro odmorili. Rano ujutro anđeli se spreme na put, a seljak i njegova žena ostadoše u suzama: njihova jedina krava čije im je mlijeko bilo jedini izvor prihoda – te je noći bila uginula.
Mlađi je anđeo bio bijesan! Upitao je starijeg kak je mogao dopustiti da se takvo što dogodi.
Onaj prvi čovjek je imao sve, a još si mu i pomogao. Ovi nisu imali skoro ništa ai to su bili spremni s nama podijeliti, a ti si dopustio da im ugine krava!
Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine – odgovori stariji anđeo. U onoj rupi u podrumu bilo je zlato. Zatvorio sam ju i onaj pohlepni čovjek neće nikad pronaći to zlato. A dok smo spavali u seljakovoj postelji, anđeo smrti je došao po njegovu ženu. Umjesto nje, dao sam mu da odnese kravu. Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine.
Prije nego se naljutite zbog nečijeg ponašanja – stanite i razmislite. Možda postoji i neko drugo obrazloženje osim onoga koje vam je prvo palo na pamet.

Nije loše imati skupe stvari i uživati u njima. No možda ne bismo smjeli zaboraviti da postoje i druge dobre stvari u životu – koje ne koštaju ništa.

Jedan je bračni par proslavljao pedeset godina zajedničkog života. Pri doručku žena pomisli:
Pedeset godina vodim računa o svom suprugu i uvijek njemu dajem koru, a sebi uzimam sredinu. E danas ću sebi priuštiti koru.
Namaže si maslac na koru, a suprugu pruži sredinu. On, sav razgaljen, reče:
Baš si me obradovala ljubavi. Pedeset godina nisam jeo sredinu kruha, uvijek vjerujući kako ju ti više voliš.
Umjesto da pokušavate čitati misli druge osobe, zašto je ne biste jednostavno pitali što želi. Jednostavnij je i sigurnije. Da se ne biste nakon 50 godina našli u čudu.

'Ono što je iza nas i ono što je ispred nas, sitnica je u odnosu na ono što je unutar nas.' R.W.Emerson
Zašto ne biste i vi dopustili vašem nesvjesnom umu da vam bude prijatelj?

Našao neki čovjek jaje orla i stavio ga pod kvočku. S pilićima se izlegao i orlić. Rastao je poput pileta: kvocao i kokodakao; čeprkao po zemlji tražeći crve, maha krilima i uspijevao poletjeti po par metara.
Prošle su godine. Jednoga dana ugledao je, sad već ostarjeli orao, iznad sebe u zraku veličanstvenu pticu.
Tko je to, upitao je.
To je kralj ptica, orao, odgovori mu susjeda. On pripada nebu, a mi pripadamo zemlji, mi smo kokoši.
I tako je orao, misleći da je kokoš, kao kokoš živio i kao kokoš uginuo.
Koliko orlova vidimo oko sebe koji vjeruju da su kokoši i ponašaju se tako? I nismo li možda i mi jedni od njih? Možda možemo letjeti ali nam nije ni palo na pamet da pokušamo.

Jedan menadžer koji se bavio prodajom cipela poslao je svoja dva trgovačka putnika na mali pacifički otok. Prije nego su otputovali zatražio je da mu brzojavom jave kakva je situacija na otoku s obzirom na mogućnost prodaje. 
Jedan trgovački putnik otišao je na sjeverni, a drugi na južni bio otoka. Ubrzo su stigla dva brzojava. U jednom je pisalo: Loše vijesti, domoroci ne nose cipele, a u drugome: Dobre vijesti, domoroci ne nose cipele.
Da, netko u svemu vidi problem, a netko priliku. Za nekog je čaša napola prazna, a za nekog napola puna. 

Jeste li vi kupili tepih, ili je tepih kupio vas?

Nađi posao koji voliš i nikada nećeš morati raditi.

Neki je miš gledao kroz rupu u zidu kako seljak sa svojom ženom otvara kutiju sa mišolovkom.
Otrči u dvorište vičući: u kući je mišolovka!
Kokoš, svinja i krava pravili su se da nije njihov problem. I tako se miš pokunjen vrati u kuću. U noći škljocne mišolovka i žena otrči da vidi šta se ulovilo. U tami ne vidje zmiju otrovnicu koja ju je ugrizla. Muž je odvede u bolnicu, a iz bolnice vrati se sva u groznici. Muž joj skuha juhu zbog koje je nastradala kokoš, a kako je kuća bila puna susjeda koji su je obilazili, da bi ih nahranio, uskoro nastrada i svinja. Uskoro je umrla, pa je zbog velikog pogreba da bi nahranila toliko ljudi stradala i krava.
I tako, kad slijedeću put čujete kako netko ima problem pa mislite kako vam je to, istina, žao, ali vas se zapravo uopće ne tiče, sjetite se: kad najslabiji od nas ima problem, svi smo ugroženi.

Kaže se da sudbina svaki put kad jedna vrata zatvori, neka druga istovremeno otvori. Možda ste trenutno nesretni zbog nekih vama zatvorenih vrata. Pogledajte oko sebe. Jesu li se neka druga možda otvorila?

Ne možemo riješiti probleme istim načinom razmišljanja kojim smo ih stvorili. Albert Einstein

Da sam barem viša; da sam barem niža; da bar imam plave oči... Neke stvari sigurno možete promijeniti a neke baš i ne. Ne tražimo da se pomirite s njima, nego da krenete i stepenicu više: otkrijte zašto su dobre za vas.

Lako je! Sav se život sastoji od izbora. Kad odstraniš nebitno, svaka je situacija izbor! Uvijek biraš kako ćeš reagirati u nekoj situaciji. Biraš kako će ljudi utjecati na tvoje ponašanje. Biraš hoćeš li biti raspoložen dobro ili loše. Biraš kako ćeš živjeti.

Nitko neće doći da vam popravi život – ako ste s nečim nezadovoljni, prihvatite se posla.

Ako već ne nosimo tri sita istine, dobrote i nužnosti i prosijavamo svoje riječi prije nego ih izreknemo, mogli bismo barem nositi cjediljku za juhu. Da procijedimo barem one najkrupnije, najteže riječi.

Jednog dana neki turist posjeti poznatog rabina. Začudi se kad vidje da se njegova kuća sastoji od samo jedne sobe pune knjiga. Od namještaja je imao samo stol i klupu. 
Rabi, gdje ti je namještaj, upita turist.
A gdje je tvoj namještaj, upita rabin.
Moj namještaj, začudi se turist, pa ja sam samo u prolazu.
I ja sam u prolazu, reče rabin.
Da svi smo samo u prolazu. Što osim namještaja ostavljate za sobom?

Stvoritelj okupi sva svoja stvorenja, pa reče:
Želio bih skriti jedno znanje od ljudi dok ne budu spremni za nj. To je činjenica da sami stvaraju svoju stvarnost.
Daj to znanje meni, reče dupin, ja ću ga skriti na dno oceana.
Ne, odgovori Stvoritelj. Jednog će se dana ljudi spustiti na dno oceana, i pronaći ga.
Onda ga daj meni, reče medvjed, ja ću ga sakriti visoko u planini.
Ne, zaniječe Stvoritelj. Jednog dana popet će se i na vrh planine i pronaći ga.
Ja ću ga uzeti i odnijeti na Mjesec, predloži orao. Ondje ga nikad neće naći.
Hoće, spremno ga prekine Stvoritelj. Jednog dana stići će i na Mjesec pa će ga pronaći.
A onda ustane stara krtica. Svi se stišaju. Znali su da ona, iako nema oči, živi u grudima Majke zemlje i vidi duhovnim očima.
Sakrij znanje unutar njih samih. I stvoritelj tako učini.
Ne tražite dakle znanje u dubinama oceana, na vrhovima planina ili na Mjesecu. Ono je u vama.

Neki čovjek sjedio je jednom sa mnom u istom odjeljku vlaka. Na svakoj je stanici ustajao i zabrinuto pogledavao kroz prozor. Promrmljao bi naziv stanice i opet sjeo uzdišući.
Nakon četiri-pet stanica nabliži ga suputnik zabrinuto upita:
Nešto nije u redu. Činite se jako uznemireni. Čovjek ga pogleda i reče:
Pravo da vam kažem, odavno sam trebao promijeniti vlak jer idem u pogrešnom smijeru. Ali ovdje je tako toplo i dobro se osjećam...
Sve vam je jasno, ali – neda vam se?

Bio jednom jedan dječak vrlo loše naravi. Otac mu je dao vreću punu čavala i rekao da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom zakuca jedan čavao u ogradu.
Prvog dana dječak je zakucao 37 čavala u ogradu. U slijedećih nekoliko mjeseci naučio je kontrolirati svoj bijes i broj ukucanih čavala se smanjivao. Otkrio je kako mu je lakše kontrolirati svoju narav nego ukucavati čavle u ogradu. 
I dođe dan da uopće nije bjesnio. Pohvali se ocu, a on mu reče da svakoga dana kad uspije kontrolirati svoje ponašanje, iz ograde izvuče jedan čavao. Dani su prolazili i jednoga dana, dječak je mogao reći ocu kako je počupao sve čavle. Otac uzme sina za ruku i odvede ga do ograde:
Dobro si to učinio sine. Ali pogledaj sve te rupe na ogradi. Ograda više nikada neće biti ista. Kada u bijesu izrekneš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, poput rupa u ovoj ogradi. No čovjek nije ograda. Ako ga ubodeš nožem i nakon toga mu i stotinu puta kažeš kako ti je žao, rane ostaju. 

Neki se stariji stolar spremao u mirovinu i o tome obavijestio svog poslodavca. Poslodavcu je bilo žao šta gubi najbljeg radnika, pa ga zamoli da sagradi još samo jednu kuću. On pristane, ali srcem je već bio u mirovini. Sve što je radio bilo je traljavo, i izabrao je loš materijal.
Kad je bio gotov, poslodavac mu svečano uruči ključ kuće, bio je to poklon.
Kojeg li šoka, i koje sramote. Da je barem znao da kuću gradi za sebe, sve bi drugačije napravio. A sada mora živjeti u ovoj koja baš i nije nešto.
Tako mi to radimo. Gradimo svoj život ne pazeći što radimo. Ulažemo malo umjesto onog najboljeg. U kritičnim se trenucima ne trudimo najviše što možemo. A iznenađeni budemo, čak šokirani kad shvatimo što smo učinili i da sada trebamo kusati što smo skuhali. Gradite pametno.

Jednog dana Tom Watson, osnivač IBM-a, doznao je da je jedan od njegovih glavnih ljudi napravio katastrofalnu pogrešku koja je IBM stajala 10 milijuna dolara. Bio je pozvan kod Watsona na razgovor i čim je ušao u ured rekao je: Pretpostavljam da želite moju ostavku. Ovaj ga je pogledao i rekao:
Mora da se šalite. Upravo smo potrošili 10 milijuna dolara na vaše obrazovanje.
Obrazovanje nije trošak, nego investicija.

Ne govori Napravit ću kad budem imao vremena. Tko kaže da ćeš imati vremena? Židovska poslovica
Granica koja dijeli uspjeh od neuspjeha može se izraziti u tri riječi: nisam imao vremena. 
Ono što se može učiniti bilokad, neće se učiniti nikad. Škotska poslovica
Priroda je stvorila vrijeme kako bi spriječila da se sve stvari dogode istovremeno. U zadnje vrijeme to izgleda više ne funkcionira.
Pobrini se za minute, a sati će se pobrinuti sami za sebe. Nizozemska poslovica
Rimljani nikad ne bi imali vremena osvojiti svijet da su prije toga morali naučiti Latinski. Heinrich Heine
Tko jeizgubio mjesec, nije izgubio godinu. Portugalska poslovica


Žalim se jer... ali to znači i ...
- imam tinejdžera koji se žali što mora prati posuđe - da je kod kuće, a ne na ulici
- moram platiti porez - da sam zaposlena
- mi je nakon zabave u kući ostao cijeli rusvaj - da sam okružena prijateljima
- mi je odjeća malo pretijesna - da imam dovoljno za jesti
- moram pokositi tratinu i oprati prozore - da imam dom
- čujem pritužbe na račun vlade - da imamo slobodu govora
- moram daleko parkirati - da mogu hodati i da se imam u čemu voziti
- imam visoke račune za grijanje - da mi je toplo
- dama iza mene u crkvi misli da pjeva - da mogu čuti
- imam hrpu neispeglana rublja - da imam što za obući
- navečer osjećam umor - da sam u stanju raditi
- me budilica budi rano ujutro - da sam živa
- imam previše e-mailova - da imam ljude koji misle na mene

Ništa nije bolno u sebi i po sebi. Bol je rezultat pogrešne misli. Bol je greška u razmišljanju.
Bol nastaje iz prosudbe koju ste donijeli o stvarima. Uklonite prosudbu, i bol nestaje.
Patnja nema ničega zajedničkoga s događajima, nego s reakcijom osobe na te događaje. N.D. Walsch

Majda Rijavec i Dubravka Miljković

Unutrašnji kompas - Prepoznajte svoj smer

Tomica Šćavina

Compass (love, riches, health, happiness)

Tko je odgovoran?

Svi mi gajimo izvornu želju za ljubavlju, zadovoljstvom i blagostanjem, a sami za sebe ne možemo ostvariti ni jedno ni drugo ni treće. Možemo ih stvarati i održavati jedino u doživljaju s drugima. Svaka od ovih kvaliteta, kada je čovjek investira u samoga sebe postaje vrsta zatvora. Samoljublje, hedonizam, materijalizam – zidovi unutarnje samoće. Stisnut uskim zidovima vlastitog egocentrizma čovjek ostaje bespomoćan i besperspektivan. Životna energija, kada je usisana u samu sebe, postaje crna rupa, a kada je oslobođena kroz odnos s drugima zrači toplinom i sjajem.
Kako bi blokirana energija našla put ptema van, kako bi bila oslobođena kroz kontakte s ljudima i kroz komunikaciju s cjelokupnom stvarnošću, važno je njegovati unutarnje ideale – dobrotu, plemenitost, nježnost, hrabrost, suosjećanje. Bez jasnog vrijednog sustava, bez ideala koji predstavljaju unutarnje zvonce za buđenje svjesnosti, čovjek se gubi u haosu iskrivljenih vrijednosti koje diktira konzumeristički instant život.

Kako to da neki od nas u tolikoj mjeri odbacuju mogućnost uvida u svoje postupke, a neki upravo u tome pronalaze snagu i inspiraciju za život?

U prvu kategoriju spadaju oni koji svoju psihu centriraju prvenstveno oko loših iskustava, a ako uz nisu u stanju preuzeti odgovornost za svoj život često se događa da ta iskustva veličaju ('nitko ne može znati što sam ja sve prošao/prošla') i koriste kao alibi za (auto)destruktivnost.

Oni koji svoju psihu centriraju oko zdravih kapaciteta, a sjećanja na bolna iskustva nastoje transformirati kako bi oslobodili blokiranu energiju i usmjerili je u stvaranje kvalitetnijeg života. Za njih su bolna iskustva spremnici energije.

Vrijeme za promjenu

Kada je pravo vrijeme za promjenu? Baš kao što postoje vanjski, prirodni ciklusi – izmjene godišnjeg doba, okretanje Zemlje oko Sunca i oko svoje osi – tako postoje i unutarnji ciklusi koji mogu trajati dvije, tri, pet, ili deset godina, ovisno o putu koji iznutra trebamo prijeći. A put se zapravo činiprilično kratak – od sebe ka sebi.

Pravo vijeme za promjenu je onda kada osjećamo da je pravo vrijeme. To u prvom redu znači da smo u stanju rzalikovati ono kako je od onog kako može biti. A zatim i da imamo dovoljno unutarnje snage da se prema onom kako može biti pokrenemo. Takav pokret nije moguće izvesti bilo kada jer svaka veća unutarnja promjena zahtijeva određenu emotivnu zrelost. Ponekad jesmo, a ponekad nismo spremni na sagledavanje situacije iz druge perspektive.

Patnja zbog otuđenosti i manjka suosjećanja svijeta u kojem živimo postala je toliko uobičajena da se većina ljudi uopće ni ne pita: kako promijeniti ili kako pridonijeti, već samo kako što lakše preživjeti.

O lakoći i težini

Ponekad imamo tisuću stvari za vratom, ali ih obavljamo s lakoćom, a ponekad se nađemo na čistini, ništa posebno ne moramo raditi, ali stvarnost je svejedno teška.

U uobičajenim, svakodnevnim životnim uvjetima, sami možemo stvarati lakoću postojanja. Točnije, ako dovoljno osvijestimo tu mogućnost, možemo otpuštati sadržaje koji nas iznutra pritišću.

Mikroanaliza stvarnosti

Začeće je vrlo važan događaj, to je početak početaka, prvi bljesak postojanja. Kakvi su sve (prividno besmisleni, kaotični) uzročno-posljedični odnosi doveli do tog velikog praska?
Neki događaji imaju dalekosežne i jasno vidljive posljedice, a neki imaju utjecaj koji se doima zanemarivim. Ali svaka misao, svaki pomak leptirova krila (prisjetimo li se teorije kaosa) komunicira s cjelinom, kao što i cjelina komunicira sa svakim svojim dijelom. Postoji kineska poslovica koja kaže: 'Otkineš li vlat trave, protrest ćeš cijeli svemir.' Mi smo dio stvarnosti, ali smo istovremeno i cjelina.

Uzmimo na primjer rečenicu: 'Trebala bih biti efikasnija'. Trebala pripada prošlosti, a bih pripada budućnosti. Znači, nisam ni u prošlosti, ni u budućnosti, a ponajmanje u sadašnjosti. Tako je moja želja za većom efikasnošću smještena sasvim izvan vremena.

Unutarnje zrcalo

Svi mi imamo neka svoja vjerovanja o sebi, neku sliku, svoje unutarnje zrcalo koje je nastalo kroz razna životna iskustva. No malo je ljudi svjesno u kojoj mjeri je to unutarnje zrcalo zapravo fleksibilno, promjenjivo, koliko na naš život može djelovati (s jedne strane) deprimirajuće i samorazarajuće ili (s druge strane) poticajno i blagotvorno.

Neki s istom slikom o sebi žive cijeli život. Ta slika im uopće ne paše, smeta im, čini ih nezadovoljnima i sputanima, ali to je sve što imaju. Zatočeni u vlastitom (iskrivljenom, lošem) zrcalu biraju odnose kroz koje se takva slika uvijek iznova hrani i potvršuje. Ponekad ta slika postane toliko jaka da se čovjek ispod nje počinje osjećati kao da ga zapravo ni nema. A osjećaj nepostojanja je jedno od psihički najrazornijih iskustava koje čovjek u ovom postojanju može doživjeti.

Unutranje zrcalo je nešto što se kod ljudi koji rade na sebi cijeli život mijenja. Pri tom promjena ne mora značiti razbijanje zrcala kako bi se stvorilo ili pronašlo novo. Puno j enježnije i prihvatljivije malo po malo mijenjati kut gledanja. Probati iz ovog kuta, pa iz onog, pa iz nekog trećeg – i vidjeti kako se pri tom osjećamo. A to možemo samo otvorimo li se za ono kakvima nas vide drugi. Te nove mogućnosti viđenja sebe, ti novi kutovi gledanja su zapravo njihovi. Kada smo otvoreni za vanjska zrcala, odnosno za mogućnosti da drugi primijete naše kvalitete i naše mane koje zbog krutosti svog unutarnjeg zrcala sami ne vidimo, možemo puno lakše napredovati.

Možemo se stalno skrivati, biti nevidljivi ili pak izuzetno opterećeni time što o nama misle drugi. Kada nemamo dovoljno stabilan doživljaj samih sebe, imamo snažnu potrebu za potvrdom od drugih. Kada se iznutra osjećamo kao da nas nema, tražimo da nas ima na krivim mjestima: u tuđim pogledima, mišljenjima, pohvalama. Kada je naša slika o sebi toliko ovisna o drugima, osjećamo se krhkima i nemoćnima da upravljamo svojim životom.

Ako želimo kvalitetno promijeniti ovaj život, ako želimo biti prisutni u sebi, a ne lutati kroz prostor i vrijeme poput sjene ili duha (kao da nas nema), ono na što trebamo obratiti pažnju je 'čaša'. Taj emotivni kalup koji nas drži u iluzijama odnosa ključ je za razumijevanje sebe i svojih osjećaja, a samim time i za stvarno, autentično otvaranje drugima. Samo ako nas ima možemo se veseliti, tugovati, upoznavati druge ljude i ostvarivati svoje snove. Samo ako nas ima možemo jedini prostor i vrijeme za koji znamo i koji nazivamo svojim životom živjeti onako kako to zaista želimo.

Dobar imidž

Sve što nosimo, zračimo, pokazujemo prema van predstavlja našu osobnost i govori nešto o nama. Od natpisa na majici koju oblačimo, preko knjiga o kojima razgovaramo, do posla kojim se bavimo. Pitanje je – koliko smo to zaista mi, a koliko je to slika o sebi koju želimo prestaviti? Koliko je autentičan naš imidž?

Živimo u civilizaciji konzumerizma i svako malo se trebamo podsjećati da je važan život kakav je, a ne kako izgleda.
Gubeći se u imidžu, čovjek se raspršuje, odlazi od sebe, izlazi iznutra prema van, gleda se iz perspektive koja nije autentično njegova i samim time nije dovoljno stvarna. Na taj način stvarnost postaje manje intenzivna – više je nalik kazalištu nego svijetu s mnoštvom zanimljivih dimenzija. Ne gledajući u sebe, čovjek se od svog unutarnjeg svijeta sve više udaljava. 

Biti netko drugi

Prva bića s kojima se svatko od nas identificirao bili su naši roditelji. Po dolasku na svijet, osim porcija hrane, kontinuirano smo dobivali i porcije identiteta naših tata i mama.

Duhovnost nije u tome da postanemo netko drugi, već da kroz odnose s drugima postajemo sve više svoji.

Tamna strana savršenstva

Čovjek je često zatvorenik vlasite, savršene slike o sebi.

Imati u glavi tog sitnog mučitelja, kritičara koji nikad nije zadovoljan i stalno tjera dalje, prema postizanju najvišeg i najboljeg, prema postizaju savršenstva, je kao maraton bez kraja.

Težnja savršenstvu često stvara crno – bijela razmišljanja koja se temelje na terminima 'sve ili ništa'. Ako nije savršeno, onda je nikako. A kada je toliko toga na kocki, teško je riskirati. Javlja se strah od pogreške koji dodatno sputava i onemogućava da se prema tom 'svemu' uopće pokrene.

Nema ništa loše u težnji da svakim danom postajemo sve bolji, bilo u poslu, bilo u odnosima ili vlastitim etičkim promišljanjima. Ali kada ta težnja tamo jednom dovodi do kroničnog nezadovoljstva sa ovdje i sada, vrijeme je za paljenje crvene lampice. Nema savršene slike koja je vrijednija od nesavršenog života koji se upravo odvija.

Točka zastoja

Osobni razvoj često se uspoređuje s ljuštenjem luka. Po Gestalt terapiji, u tom procesu ljuštenja ličnosti prolazimo kroz nekoliko slojeva: sloj lažnosti, sloj fobije, sloj zastoja, sloj implozije i sloj eksplozije. Prvi sloj skojim se susrećemo, tzv. lažni sloj, sastoji se od stereotipnih i glumljenih reakcija. Na 'toj frekvenciji' igramo igre i gubimo se u ulogama. Ponašajući se kao da smo osoba kakva nismo, nastojimo živjeti predodžbu koju smo o sebi stvorili mi sami ili su je o nama stvorili drugi. Kakda postanemo svjesni praznine koju osjećamo pri identifikaciji s tim površnim slojem ličnosti, odlučimo li postati iskrenijima, počinjemo osjećati neugodu i ranjivost.
Ispod lažnog sloja krije se fobični sloj. Na ovoj razini najradije bismo pobjegli od sebe samih, a samim time i od očiju drugih. Nastojeći izbjeći emocionalnu bol koja je posljedica shvaćanja da smo onakvi kakvi 'najradije ne bismo bili', skloni smo negiranju i neprihvaćanju onog što nam se razotrkiva. Na ovoj frekveniciji voljeli bismo svući sa sebe lažni sloj svoje ličnosti kao da je u pitanju pohabano odijelo, ali smo zbog dugotrajne identifikacije s njim u strahu da se ispod ne nalazi ništa drugo do li praznina. Ako tu lažnu stranu sebe pokažemo i priznamo, u strahu smo da će nas drugi ljudi odbaciti. 
Ispod fobičnog sloja nalazi se točka zstoja, tj. mjesto gdje smo se u svom sazrijevanju spotakli i stali. Na toj razini obično pokušavamo manipulirati drugima kako bi oni umjesto nas gledali, slušali, osjećali, mislili i donosii odluke, jer se sami ne osjećamo dovljno snažni. Kako bism oizbjegli osjećaj vlastite nemoći, najradije bismo da se promijeni cijeli svijet umjesto nas samih. Kad shvatimo da nas 'mijenjanje svijeta' ne može istinski pokrenuti, ostajemo sami.
Dopustimo li da se u točki zastoja osjetimo neživima i uspijemo li se umjesto poricanja i bijega, prihvatiti takvima kakvi jesmo, dolazimo u stanje implozije. Ulaskom u taj sloj počinjemo gledati kroz svoje 'unutarnje zidove' i prestajemo lutati labirintom koji oni čine. Ljuštenje implozivnog sloja stvara naboj koji konačno dovodi do eksplozije. Ulaskom u eksplozivni sloj, napuštamo lažna pravila i pretvaranje što dovodi do oslobađanja goleme količine energije koju smo do tada trošili na pretvaranje da smo ono što nismo.

Slaba točka je poput vira koji crpi životnu energiju, jer je potrebna ogromna energija da bi se ona zakamuflirala, tj. da bise sebi i drugima dokazalo suprotno.

Kako izaći iz tog začaranog kruga? Prvi korak je uvijek najteži: prihvatiti. A zatim se malo po malo razotkrivati. Taj bolni dio, kada se počne uviđati i izražavati, više toliko ne boli. Boli ono što je skriveno, maknuto od oka svijeta. Pnekad treba vremena, ponekad treba tugovanja, ali blagodati tog procesa su velike. Oslobađa se ogromna količina energije koja je u vrtlogu slabe točke bila blokirana, usmjerena na kruženje bez kraja. Izlaskom iz tog isrpljujućeg vira, mijenja se cijela životna perspektiva.

Začarani krug

Sigurno vam je poznata rečenica: 'Sve znam, ali ništa ne poduzimam'. To je ono kada nam je jasno što nije u redu i što bismo trebali promijeniti kako bi se osjećali bolje, ali nikako da svoje zaključke provedemo u djelo i poduzmemo konkretne korake.

Mnogi velik dio svog života provedu u istom začaranom krugu: u lošem partnerskom odnosu, u nezadovoljstvu na poslu, u mukotrpnom odnosu s roditeljima. Nakon godina i godina tabanja jedne te iste staze, začarani se krug održava sam od sebe. U njega je uložena velika količina emocija, truda i iluzija i izlazak iz njega značio bi promjenu koja je teško zamisliva.

Promjena iz korijena

Kako bismo ostali na istoj mrtvoj točki (u muljeviotj dosadi, na vrhu ledene stijene, na besciljnoj ravnici, u sigurnoj kutiji), možemo se na tisuće različitih načina opirati promjeni.

Neurotičnom zapadnom čovjeku nedostaje upravo mir, tišina, prisutnost. On je vlastitim kolektivnim nasljeđem teško ranjen, njegova psiha je narušena kaosom brzog života i degradacijom ljudskosti. Treba mu rasterećenje, bistra glava, proplanak uma.

Frustracija je sastavni dio života, ona unosi dinamiku, inspirira nas da idemo dlaje. Ispadanje iz ravnoteže je sastavni dio održavanja ravnoteže. Nije uvijek lako priznati si gdje se na svom životnom putu nalazimo, sagledati prijeđeni put i ostvoriti se onome čemu bi nas mogao odvesti sljedeći korak. Duhovnost može biti velika inspiracija za osobni razvoj kao i velika prepreka. Može nas otvoriti za nova iskustva i doživljaje, ali i zavoriti za ostvarivanje svojih potencijala.

Ronioci i promatrači

Stalno promatranje bez uranjanja naše djelovanje čini praznim, a stalno uranjanje bez promatranja naše djelovanje čini besperspektivnim. I jedno i drugo je jednako važno za stvaranje dugoročnog životnog zadovoljstva.

Let it be

Unutarnjeg neprijatelja čine svi oni odbačeni, negirani, neprihvačeni, potisnuti dijelovi nas. Sve ono što u nama postoji, a čemu smo rekli 'ne'. Ljutnja kojoj kažemo 'nema te' ne nestaje, već mijenja svoju energetsku formu i samim time joj je teže ući u trag. Recimo, nema više vatrene ljutnje, ali zato ima močvarne depresije. Ili, nema više zavisti prema 'boljem' ili 'jačem', ali zato ima agresije prema 'lošijem' ili 'slabijem'.

Čim nešto u sebi primijetimo, otkrijemo, to znači da smo se od toga odvojili. Dakle, ako svjesnost o postojanju tog nečeg (što god to bilo) unutar nas već postoji – je li to bolje prihvatiti ili odbaciti?

Bilo da j eu pitanju osjećaj, misao, doživljaj ili fantazija – negiramo postojanje onog što je očigledno tu, negiramo postojanje dijela sebe. To 'nešto' nije u nama bezveze, nije niklo niotkud – ono ima svoju dinamiku, svoju pozadinsku priču. Negirajući postojanje nekog aspekta sebe u samom začetku, zakidamo se za mogućnost dubljeg samoistraživanja. S druge strane, prihvačanje onog što se pojavljuje u našem unutarnjem svijetu (što god to bilo), dovodi do toga da smo manje u predožbama o sebi, a više u stvarnosti.
Prihvaćanje je poput univerzalnog lijeka. Ljutnja, zavist, povrijeđenost, zloća i sve ostalo gubi svoju etiketu 'lošeg' kada je prihvaćeno i samim time se transformira. To znači da sa samima sobom postajemo više na ti, da smo si bliskiji, da se osjećamo stvarnijima, a istovremeno si postajemo i veća zagonetka. Prihvaćanje otvara nove mogućnosti istraživanja sebe koje ne izvire iz boli ili unutarnjeg konflikta, već iz iskrenog propitivanja i želje za upoznavanjem ovog tajanstvenog postojanja.

Lica pod maskama

Kada nemamo kvalitetan odnos sa samima sobom – sa svojim osjećajima, tijelom i mislima – ne možemo održavati takav odnos ni s drugima. Kada smo preokupirani unutarnjim burama i vihorima ili predugim, monotonim zatišjima, naša je životna energija uvučena prema unutra. Zapetljana je u mentalne mreže i emotivne uzroke koji nas odvajaju od vanjskog svijeta.

Ako je dijete tužno i zbog suza ga se ne posramljuje, ne kažnjava ili ignorira, ono dobiva poruku da i u svojoj slabosti može biti prihvaćeno i voljeno. Na taj način stječe zdravu osnovu za iskazivanje tuge u budućnosti, jer realno gledano – život nije uvijek predivan.

To tužno, ljuto, odbačeno, neprihvaćeno unutarnje dijete ima se potrebu osloboditi. No, budući je maska predugo tu, zavirivanje pod nju čovjeka prije svega plaši. Maska s vremenom kao da preuzme osobu koja živeći zadanu ulogu polako zaboravlja svoju pravu prirodu, upada u iluziju i život provodi kao u nekom filmu ili transu. S vremenom unutarnja praznina, tjeskoba i nezadovojlstvo rastu. Kada čovjek napokon osvijesti da ga maska ne vodi tamo kamo bi iznutra želio stići – do mira, samopouzdanja i zadovoljstva – odjednom osjeti želju dublje upoznati sebe. Ali, to 'dublje' ga plaši, jer... što ako ispod maske nema ništa? Što ako je ispod maske praznina?

Unutarnje dijete

Nekada smo bili zaigrani, sada smo ozbiljni. Nekada smo bili neposredni, sada smo promišljeni. Nekada smo bili spontani, sada želimo kontrolirati. Nekada smo bili znatiželjni, sada smo već sve naučili. Znači li to da zaigranost, neposrednost i spontanost isparavaju propocionalno s godinama? Ne. Isparavaju proporconalno sa stupnjem zanemarivanja našeg unutarnjeg djeteta. A unutarnje dijete nikada ne nestaje. Ono stalno podsjeća na sebe, ali kada je odbačeno, ignorirano ili potisnuto ne pokazuje se kroz radost, kreativnost i spontanost, već kroz prazninu, bol i ovisnost.
Pogledajmo kako se ponašaju djeca. Ona su tu, u trenutku, uronjena su u život, upijaju ga, daju i primaju bez procjene i kalkuliranja. Viču kad su ljuti, plaču kad su tužni, smiju se kad su radosni. Svi smo mi nekada bili takvi. A zatim smo kroz odgoj dobili mnoštvo zabrana i duboko u sebe primili gomilu pogrešnih uvjerenja o sebi samima.

Ako samo doživljavamo, a ne djelujemo, ostajemo pasivni i osjećamo se letargično i pesperspektivno.
Ono što čovjek ačini cjelovitim je djelovanje i z doživljaja. To je onaj dobar osjećaj kada živimo u sadašnjosti, prisutni smo u postojanju, čula su nam izoštrena i jasna, a istovremeno znamo kuda idemo i što želimo od života. Kada se odrasli i dijete u nama vole, osjećamo unutarnji sklad iz kojeg možemo djelovati kvalitetno kako za sebe tako i za druge.

Svako zanemarivanje, negiranje ili ignoriranje dječjih emocija dovodi do reakcije srama, koja se utisne duboko u psihu.

Napušteno, posramljeno, ranjivo, sebično ili magično dijete zato vapi za nekim izvana tko bi ga kroz specifičan oblik suovisnosti izliječio ili ispunio. A kada nama manipuliraju unutarnja bol ili praznina i sami postajemo manipulativni. Iz potrebe da upravljamo unutarnjim djetetom počinjemo upravljati drugima ili se povračimo iz straha da drugi ne upravljaju nama. Kada ne voliko sebe, trebamo nekog da nas voli kroz odnos ovisnosti. Boriti se za ljubav, zaslužiti ljubav, očajvati za ljubavlju – sve su to vanjske preslike unutarnje priče. Kada je projicirana prema van, ta priča može dovesti do ludila koje je proizvod neprestanog izvjegavanja suočavanja s osjećajima duboke boli i samoće unutarnjeg djeteta.

Prvi korak u iscjeljivanju unutarnjeg djeteta jest prepoznati ga i doživjeti. Zatim mu treba dopustiti da se izrazi. Važno je da dijete iznutra ne ostane u samoći. Njegova samoća je njegova tamnica i kako bi se oslobodilo, mora se pokazati pred drugima. Možda će to za vas biti nešto sasvim novo, ali malo po malo počnite pričati o svojoj napuštenosti, ranjivosti, posramljenosti i ostalim zanemarenim dijelovima svoje osobnosti.

Anatomija straha

Um živi kro uzroke i posljedice, kroz asocijacije i zaključke, ciljeve i zabrane i ne može sam, ma koliko tražio, pronaći koordinate ljubavi. Ona dolazi kada se čovjek izdigne iznad labirinta i dopusti susret izvan planova, kalkulacija i racionalizacija. Ljubav je ta koja oslobađa od straha.

Željeti ljubav

Nekima je pomisao na ljubav ograničavajuća, a nekima oslobađajuća. Nekima je pomisao na slobodu izolirajuća od drugih, a nekima povezujuća. Nažalost, za mnoge, potreba za slobodom i potreba za ljubavlju međusobno se isključuje. Sloboda se povezuje s dalekim mjestom na drugom kraju svijeta ili pak s neograničenim m ogućnostima ispunjenja sebičnih ili impulzivnih želja. Ljubav se povezuje s emocionalnim trudom i kompromisima ili pak s idealima koji mogu opstati jedino u prozračnim oblacima uma.

Kod vezujućih, uvjetujućih odnosa tek kada oboje shvate da jedni bezdrugih mogu, postavlja se pravo pitanje, a to je – žele li. Obostrana želja je gorivo za ljubav koja, kada je slobodna, pomiče granice doživljaja sebe kroz nezamjenjiv doživljaj voljene osobe.

Lica ljubavi

Ljubav nam može puniti jedra životnom snagom i entuzijazmom, a može nas i depremirati ili izludjeti. Ono što smatramo ljubavlju može biti glavni oslonac našeg unutarnjeg rasta i razvoja, a može biti i najdestruktivnija snaga koja vodi ravno nikuda.

Vrlo je važno moći prepoznati način na koji partner iskazuje ljubav kako bismo je znali primiti i sačuvati. Isto tako je bitno prepoznati vlastiti jezik ljubavi kako bismo partneru mogli dati do znanja što nam to zapravo znači. Prepoznati svoj i partenerov način izražavanja osjećaja kako bi se ljubav razijala je najmanje što u ime ljubavi možemo činiti jedni drugima.

Dubina bliskosti

Kada se nekog zaista voli, voljena osoba je potpuno nezamjenjiva. Seks i zaljubljenost postaju sredstvo postizanja bliskosti koja stalno iznova istražuje. Užitak i idealizacija prestaju biti same sebi svrha i postaju sredstvo komunikacije sa sve dubljim slojevima voljenog bića. Sve dok se osobu doživljava isključivo kroz povišenu energetsku plohu erotskog uzbuđenja ili kroz zaljubljeno fantaziranje o ispunjenju vlastitih želja, ona je daleko na svom planetu, još uvijek neupoznata. Tek kroz realiziranu, stvarnu ljubav u kojoj nema davanja i uzimanje, već je pružanje i primanje slobodno, bez granica, događa se čudesan kozmički događaj koji je istovremeno i obična ljudska ljubav – susret svjetova.

Odbacivanje seksa

Odbačena seksualnost opsjeda um, odbačena duhovnost postaje egocentrizam, a odbačeni um postaje slijepo vjerovanje.

Seksualna želja se svodi na uzbudljive dijelove tijela koji se doživljavaju odvojenima od osobe koja ih predstavlja. Tako se dioba nastavlja i odvojenost seksa od prirodnosti i ljubavi postaje sve veća. Prihvaćanje, pažnja i oplemenjivanje seksulanosti nalik je povratku kući, povratku ljubavi, povratku izvornoj prirodi.

Projektivna zaljubljenost

Prebacivanje vlastitih neugodnih osjećaja i doživljaja na partnera može dovesti dovelikih komunikacijskih pomutnji. Upravo zato je jedna od najdragocjenjijih vještina na putu osobnog razvoja naučiti razlikovati svog unutarnjeg partnera (stvorenog od vlastitih iskustava, predodžbi i fantacija) od onog vanjskog, od drugog ljudskog bića. Međutim, dok smo zaljubljeni to graniči s nemogućim jer osjećaj zaljubljenosti nastaje upravo miješanjem fantacije i realnosti. Padajući u ljubav (falling in love) zaista padamo, ali ne u ljubav već u nesvjesnu projekciju svog unutarnjeg partnera. Iz toga se rađa mnoštvo iluzija i preuranjenih zaključaka koji se, nakon zaljubljivanja donose o osobi koja nam je zapravo nepoznata. To je onaj osjećaj da nekoga poznajemo već jako dugo (možda čak iz prošlih života), a u realnosti smo se susreli tek nekoliko puta. Nešto nas facinira, intrigrira, privlači, podiže i na temelju toga gradimo cijelu konstrukciju osobe, sliku života, ideju o velikom mi, o posebnoj vrsti srodnosti.

Svatko od nas ima sjenu, objašnjava Jung, Što je ona manje prisutna u našem svjesnom životu, to je tamnija i gušća. Zbog njene instiktivne i iracionalne prirode, nismo je u stanju sagledati unutar sebe, pa stoga vlastite nepoželjne osobine pripisujemo drugima.
Osoba u koju se projektivno zaljubljujemo najprije je svijetla, idealna, božanska. Uz nju i sebe vidimo jednako tako sjajnima, snažnima i dragocjenima. Ona 'osvjetljava' našu sjenu. Ali ma koliko se trudili, drugoga ne možemo natjerati da postane realizacija naših projekcija. Dok ga kujemo u zvijezde zaista ga kujemo, stavljamo mu okove, konstruiramo eterični oklop sklopljen od vlastitih projektivnih želja. Zatim, nakon što se taj netko pokaže drugačijim od očekivanog, skloni smo mu pripisati suprotne karakteristike. Kako smo ga obogotvorili, tako ćemo ga i spustiti na zemlju ili čak dmonizirati. Onaj tko se bori s čudovištima, navodi Nietzsche, trebao bi pripaziti da i sam ne postane čudovište. Dok dugo zurite u bezdan, bezdan također zuri u vas.
Projicirana sjena je vezujuća, oduzima nam energiju i stvara emocionalnu ovisnost. Kada se manifestira u zaljubljenosti ili vezi, imamo običaj reći da iz nas 'izvlači ono najgore'. Čini nas sebičnima, ljubomornima, grubima, samodopadnima, osvetoljubivima, materijalistima, zavidnima i slično, ovisno o tome što je sadržaj naše 'tamne strane'. To nije nimalo ugodno osjetiti. Bez odnosa koji je 'izvukao ono najgore' ne bismo ni pomislili da imamo kapaciteta biti 'takvi'. Otrovnost i intenzitet takvg odnosa je alarm da smo se upleli u projekciju i da bismo se prije trebali posvetiti sebi, i umjesto na tuđim lošim osobinama, početi raditi na svojim vlastitim. Kako bismo se razvili moramo postati svjesni da kroz tu mješavinu ekstaze i boli ne idemo prema ljubavi već se sve više utapamo u vlastitoj projektivnoj iluziji.

Patnje mladog Narcisa

Dopuštamo li sebi da se u tamnoj, izoliranoj pećini svog unutarnjeg svijeta na trenutak smirimo i osjetimo otežalu nepokretnost koja poput zrne rupe guta svjetlost životnosti... Dignemo li ruke od svega shvativši da je život nemoguće kontrolirati jer nije mehanički, da ga je nemoguće oblikovati jer nije od gline i da ga je nemoguće razotkriti jer nikada nije ni bio skriven... U dubokoj bespomoćnosti pred tajnom života događa se krajnja kapitulacija. Tamo dolje, gdje potraga zvršava jer se čini kao da nikada nije ni započela – klicaju izdanci suosjećanja.
Ako je ljubav visina, suosjećanje je dubina. Ako je ljubav plod s vrha stavlja, suosjećanje započinje u sjemenci koja je, nakon što je spoznala kako je to biti u srcu ploda, pala i prekrila ju je zemljana tama. Da sjemenka nije pala u tamu podzemlja, ne bi nikada proklijala izdancima suosjećanja. A bez njenog klijanja nikada ne bi bilo stabla. Tako j u jezgri ljubavi suosjećanje, a u jezgri suosjećanja ljubav.
Ljubav koja ne prepoznaje druge, već ih vidi samo kao ogledala za samu sebe nije ljubav će narcisoidnost, samoljublje. 

Narcis se ogledajući se u vodi zaljubljuje u svoj odraz i, želi li ostvariti svoju ljubav, jedino što mu preostaje je uroniti u samoga sebe i – utopiti se. Priču o Narcisu možemo shvatiti kao parabolu o vlastitim (često savršenim) slikama samih sebe u koje se zaljubljujemo i koje pred nama samima ili pred drugima želimo održati na životu ne shvaćajući da to činimo po cijenu svoje autentičnosti.

Hiperosjetljiva Eho postaje zrcalna slika neosjetljivog Narcisa. On je nedostupan, a ona vječno želi biti u njegovu naručju. On misli samo na sebe, ona misli samo na njega. On se ne može identificirati s drugima i tako učiniti njihove glasove svojima, te time proširiti svoju osobnost; ona pak ne posjeduje vlastiti glas i osuđena je na blijedo oponašanje.

Redukcija osjećaja

'Zakon nestašice' glasi: čovjek je sklon željeti ono što mu izmiče, ono čega nema. Zbog te psihološke varke lako nam se može učiniti da je netko ljepši, pametniji ili zanimljiviji nego što zapravo je. A ljubavne igre su poput pecanja. Povuci – popusti, povuci – popusti. Osjećaji koji tako nastaju, mada se često brkaju s ljubavlju, zasnivaju se na kontroli. Ako se netko od igrača previše zaleti i otvoreni izrazi svoje želje, druga strana gubi interes; igra postaje dosadna jer nema neizvjesnost, nema napetosti.

Dijalog srca i uma

Misli na razne načine mogu mijenjati osjećaje. Mogu ih spustiti, potisnuti, obezvrijediti, a mogu ih i uzdići, potencirati, preuveličati. Većina tih procesa se ne događa svjesno. Misli jednostavno 'rade svoje' analiziraju, interpretiraju, slažu i razlažu. Ali ako se malo odvojimo od pričica i dijaloga koje kolaju našim mozgom punim serpetina, možemo svojevoljno skrenuti s unaprijed zacrtanog puta.
Um voli vodstvo i teško se snalazi u situacijama koje ne razumije i nad kojima nema kontrolu, a osjećaji se slobodno manifestiraju samo onda kad su izvan dosega komandne ploče uma. U mislima koje mozak upućuje srcu nalaze se biokemijske poruke koje u prsima mogu stvarati težinu ili lakoću, koje u želucu mogu stvarati tvrdi kamen ili meku toplinu, koje mogu stegnuti grlo ili ga opustiti kao bismo što lakše i slobodnije izražavali sebe. Jedna od tih, za um problematičnih emocija je – ljubav.

Kad u glavi premećemo pričice, fantacije, scenarije i interpretacije, sami smo sa sobom. Tretirajući takve sadržaje uma kao stvarne, isključujemo drugu osobu iz svog emotivnog života. Shvaćajući ih kao automatizme ili mentalne navike koje možemo osvijestiti, pretvaramo ih u putokaz za napredak u smjeru emotivne slobode za davanje i primanje ljubavi.

Velika očekivanja

Udovoljavajući tuđim očekivanjima ili očekujući od drugih da odlučuju i određuju životne izbore umjesto nas kako bi nam 'bilo lakše' odustajemo od kontrole nad vlastitim životom, odustajemo od svoje slobode koja je jezgra osobnog napretka. Bez tog osjećaja zdrave kontrole i slobode izbora smo poput jarbola bez jedra. Tu je izvor naše životne snage i zbog toga je prihvaćanje odgovornosti jedna od najvažnijih stepenica osobnog razvoja. S druge strane, očekujući da će drugi donositi odluke i raditi izbore koje mi smatramo ispravnima ili najboljima, preuzimamo na sebe dodatan teret odgovornosti – ne samo za svoje, već i za tuđe ponašanje. Najčešće je samo pitanje vremena kada će nam se to, poput bumeranga, vratiti. Kad netko napravi nešto što zapravo ne želi samo da udovolji drugome, očekivat će ili da mu se uzvrati nekim vidom poslušnosti, ili će se jednostavno naviknuti da umjesto njega odlučuje i bira netko drugi.

Kontrola na 100 načina

Ono što često unosi zbrku u naše odnose je nemogućnost razlikovanja sebe od drugih. Komplikacije nastaju kad se netko smatra da ima pravo misliti i odlučivati za drugoga. To je kao da mu nije dosta jedna glava nego bi si još rado pribrojio još jednu. 'Jedina osoba čije ponašanje možemo kontrolirati smo mi sami'. To je osnovna postavka Teorije izbora, koju je osmislio i popularizirao američki psiholog i psihijatar William Glasser. Zvuči tako jednostavno... Ali samo u teoriji. U stvarnosti, svakodnevnica je ispunjena raznim načinima uspješne ili pak neuspješne kontrole – a koga drugog nego – drugih. Ono što nam pritom izmiče je svjesnost o onom što zaista možemo kontrolirati – vlastiti život, vlastite postupke. Naravno, ne u potpunosti, već do određene mjere – na pravom mjestu u pravo vrijeme. Ponekad je pravi izbor upravo suprotno – odustajanje od bilo kakve kontrole. Ponekad je najbolji izbor prepuštanje i povjerenje.

S druge strane, unutarnji osjećaj kontrole donosi, kako odgovornost za vlastite postupke, tako i veći osjećaj osobne slobode i širine životnih izbora. Ljudi s unutrašnjim lokusom kontrole su puno zadovoljniji od onih s vanjskim. Postoji i određena veza između kontrole i sklonosti gledanja televizije. Po istraživanju Alana Rubina ljudi koji imaju vanjski lokus kontrole mnogo više vremena provode pred televizorom od onih s unutrašnjim lokusom kontrole. TV – ovisnicima se svijet događa, ne moraju djelovati, ostaju pasivni jer im je u slikama sve već tu, na dohvat ruke, putem daljinskog. Promatraju događaje i situacije koje nisu stvarne, već su ciljano kontrolirane: akcijski film za podizanje adrenalina, sapunica za šupljikavu zabavu uma, reality show za nerealnu simulaciju realnih uvjeta života. Pretjerano upravljanje daljinskim umanjuje osjećaj moći za upravljanje onim što je tu, blizu – za upravljanjem vlastitim životom.

Na tu nemoguću misiju zvanu kontroliranje života troši se golema količina energije. Stalno planiranje i predviđanje situacija za koje zapravo nemamo pojma kako će se odvijati stvaraju stalni osjećaj napetosti i brige. Što ako se dogodi ovo a ja napravim ono, pa to ispadne ovako ili onako ... Mozak koji pokušava razrješiti život kao da je u pitanju jednadžba stalno dolazi do toga da je život zapravo nejednadžba u kojoj, što više o njoj mislimo, iskrsava sve više nepoznanica. U bilo kojoj situaciji najbolje je, nakon što damo sve od sebe da se stvar razvije u najboljem mogućem sjeru, jednostavno dignuti ruke. Život je nemoguće upakirati u svoj životni sklop, on je puno više od onog kakvim ga mi vidimo. 

Živjeti bez povjerenja u život nije lako. Kada imamo povjerenja da će nam život donijeti ono što nam je od koristi za vlastiti napredak, sklop u glavi se mijenja. Neuspijehe i greške počinjemo shvaćati kao vrijedne situacije za put dalje. A na tom putu nešto imamo, a nešto nemamo u svojim rukama. Zato je najbolje dati sve od sebe – a zatim dignuti ruke, i predati se.

Princip žrtvovanja

Ne možemo svijet učiniti drugačijim, ali možemo biti svjesni odgovornosti na osobnoj razini, a to je upravo ono što čini kolektivnu svijest. Svatko od nas, za sebe i za druge, može pridonijeti toj promjeni.

Izlaz iz ovog dugoko ukorjenjenog kolektivnog problema je u razrješavanju vlastite priče, vlastitih životnih poteza temeljenih na principu žrtvovanja. I jedno i drugo – i žrtvovanje sebe i žrtvovanje drugog znači zakidanje života. To je nož s dvije oštrice. Onaj koji žrtvuje to radi iz hladnog, povrijeđenog, mrtvog dijela sebe i tim činom svoju unutarnju smrt, svoju povredu hrani, utiskuje ju još dublje u sebe. S druge strane, onaj koji se dobrovoljno žrtvuje radi to iz svetog dijela sebe koji vjeruje u besmrtnost. Ovaj prvi ima manjak života, a ovaj drugi višak. Razrješavanjem te neravnoteže, preostaje nam taman onoliko života koliko nam treba.

Uloga žrtve

Mnoge su djevojke, žene, majke kroz patrijarhalni odgoj predodređene za ulogu žrtve. Odgojene tako da veličaju dobrotu koja prelazi granice razuma, da vode računa o svima, a najmanje o sebi samima, nanose golemu štetu i sebi i drugima. 

Kćer će trpjeti majčine jadikovke jer joj je 'dužna', jer nije lijep majci reći da je naporna, pa ispada da su joj važniji majčini osjećaji od njenih vlastitih. I tu se krug zatvara. Klica je uspješno prenesena, kćer je 'dobra', stavlja drugog na prvo mjesto, trpi i sluša, tu je za majku, ali ne i za sebe. U toj samaritanskoj ulozi čak pronalazi neku snagu, osjeća se plemenito. Tu je za drugoga nauštrb sebe i to je nekako ... uzvišeno.

Zdrava krivnja je isto što i odgovornost. No sama riječ krivnja nije baš ugodna jer pretpostavlja iskrivljenje slike o sebi, a riječ odgovornost uključuje dijalog, govor, reagiranje na posljedice svojih dijela. Biti odgovoran znači odgovarati za svoje ponašanje pred vlastitom savješću. Kompleks krivnje radi upravo suprotno: umanjuje osjećaj odgovornosti – i svoje i tuđe.

Kako i zašto oprostiti?

Ljudi koji u sebi nose puno krivnje ponekad znaju stalno kopati po sebi ne dozvoljavajući si uopće usmjeravanje osjećaja prema drugoj osobi. Sama riječ krivnja govori da se tu radi o iskrivljenoj slici sebe – kao u valovitom ogledalu. Pokušavajući ispraviti tu sliku o sebi stalnim razmišljanjem 'što sam napravio/napravila krivo', samo je još više iskrivljujemo. Takvo razmišljanje uvijek iznova vraća vlastite neugodne osjećaje natrag, poput bumeranga.

Na istoj valnoj duljini

Lako se naviknuti na tamu. U odnosima se ta tama najlakše održava kroz izbjegavanje komunikacije. Često se događa da je šutnja dublja što je odnos važniji. Dvadeset godina braka – dvoje ljudi jedno pored drugog kao dva stranca. Na njihovu šutnju se talože bezbrojne misli i unutarnji monolozi od kojih se automatski stvaraju cigle – izvrstan materijal za komunikacijski zid. Često se događa da ljudi i umru tako zazidani. Svijet se pred njihovim očima gasi, a najbliži im ostanu najdalji.

Najprije smo mi, a tek onda ja. Začeti smo kroz odnos naših roditelja, a rođeni kroz odnos s majkom. Mi je osnova života. Negirajući taj mi koji je naša izvorna priroda, prestajemo biti u stanju izražavati sebe, jer smo sebe u mogućnosti izraziti samo kroz odnose.

Riječi mogu imati izuzetnu snagu koja se može upotrijebiti kako bi se nešto rasvijetlilo, ali i rasjeklo. Robert A.Johnson u svom ogledu o ženskoj psihi Ona (She) piše: 'Noć je razorna sposobnost žene koja probada ispuštajući bujicu riječi. To je opaska kojom kao da muškarca natakne na ražnjić. Kada bi zapamtila u problemima najprije upotrijebiti svjetiljku, tada bi mogla odlučiti hoće li uzeti nož. Ali, obično se najprije upotrijebi nož, a zatim svjetiljka... da se vidi što je učinjeno.' Zto, s riječima baratajmo pažljivo. Neka nam budu svjetiljka.

Svjetlucavi ciljevi

Mnogim ljudima za ono što smatraju srećom nedostaje glavna karika. Nekima je to završavanje fakulteta, nekima stupanje u brak, nekima kupnja stana, nekima stvaranje uspješnog poduzeća, a nekima rođenje djeteta. U glavi stoji misao: kad se to nešto dogodi ili ostvari sve će biti drugačije. Nakon što se dosegne željeni cilj, slijedi sreća.
Ta svjetlucava vizija izbavljenja može se odnositi na bilo što: samo da imam novaca, samo da smršavim, samo da nađem novi posao, samo da mi djeca porastu. Pri tom najčešće zaboravljamo da vezivanjem za cilj zapravo gubimo svoj put. Identificirajući se sa slikom u budućnosti, zakidamo se za sreću u sadašnjosti. Dok smo na zamišljenom cilju nasmiješeni, ispunjeni, sretni, na stvarnom putu smo frustrirani, odsutni i nezadovoljni. Iz dana u dan, iz cilja u cilj odgađamo živjeti.
Život se odvija, ali nešto nedostaje, nema ključnog elementa, nedostaje generator sreće. Ideja o cilju je poput neke vrste izbavljenja. Rješenje postoji, barem u viziji, barem u slici. Nastaje skica prostora i vremena koja nas prikazuje onakvima kakvi želimo biti. To je kao da smo lansirali dio svoje životne energije tamo negdje gdje nas zapravo nema i zatim stremimo toj životnoj energiji jer nam nedostaje. Fiksacija na cilj je neka vrsta udice za pecanje samog sebe. Akad se zaista upecamo, kada ostvarimo cilj, najčešće slijedi razočarenje. Jer, ni dijete, ni karijera, ni brak, ni komforni stan, ni pet kila manje nas ne oslobađaju od samih sebe. Točnije, od onog dijela sebe koji treba izbavljenje.
Takvi ciljevi su zapravo kradljivci sreće. Zbog toga što oni tamo negdje sjaje, čovjek je zakinut za svoj sjaj tu gdje je sad. Zbog toga što oni tamo sadrže radost u slici, nemamo energije za radost u stvarnosti.

Ono što čovjeku umornom od vlastitih stremljenja treba je odmor od vlastite glave koja proizvodi stalno nove svjetlucave ciljeve. Shvatiš da život nije upakiran u osobne želje i vizije, napokon si može dati dozvolu za opuštanje, dozvolu da mu bude dobro tu gdje jest.

Generalni zaključak istočnih New Age učenja je: želja je izvor frustracija. Zbog toga zenovska bezželjnost može zvučati kao privlačno rješenje svih tih zavrzlama. Kada je čovjek bez želja, pretpostavka je da svjetlucavih ciljeva nema. Čovjek bez želja asocira se sa stanjem nirvane, sa stanjem prosvjetljenja i nepomućenog unutarnjeg mira. Usvojivši ovakvo učenje kao pravilo življenja, misleći da napreduje, duhovni tragatelj stagnira. Kroz težnju stanju bezželjnosti dolazi do odbacivanja i negiranja vlastitih želja. Želje nisu nestale, već su potisnute, um je (kroz usvajanje novih duhovnih shvaćanja) postavio barikade na put njihova ispunjenja.

Želje su neka vrsta psihičkog goriva. One određuju smjer našeg djelovanja i zbog toga ih ne treba odbacivati i negirati, već njegovati i pročišćavati. Pitanje je – usuđujemo li se željeti? Usuđujemo li se imati ciljeve?
Usuditi se željeti znači riskirati razočarenje. Usuditi se imati ciljeve znači riskirati neuspjeh. Ono što treba otpustiti nije želja ili cilj, već viđenje sebe na cilju, identificiranje s njim. Ta vezanost je tkanje mentalno-emotivne fiksacije, epicentar uvjetovane sreće. Otpuštajući unaprijed definirane slike i ideje koje sadrže našu sreću u budućnosti, otvaramo se sreći tu gdje jesmo, u sadašnjosti.

Nikad dosta

Želja za napretkom i otkrivanjem nečeg novog čini temelj zdrave ljudske psihe. Nitko se ne osjeća dobro dok stagnira. Međutim, ta zdrava želja za napretkom i otkrivanjem nečeg novog ože se pretvoriti u pravu megalomaniju. Još novca, još uspjeha, još pažnje, još odjeće, još seksa, još priznanja, još planova, još – svega i svačega. Nikad dosta. A zapravo, tek kada nam je dosta u stanju smo sagledati, osjetiti, doživjeti ono što imamo.

Ako ste trenutno u petoj brzini, usporite i razmislite o tome što vas je u tu brzinu ubacilo. Kada gomilamo, grabimo, stremimo više-brže-bolje zaboravljamo biti prisutni u onom osnovnom – u okusu, mirisu, boji, dodiru. Prisjetite se – život je tu da bismo napredovali unutar njega, a ne mimo njega.u biti svega neka bude i ostane doživljaj života.

Stvarnost ili iluzija?

Krenemo li od pretpostavke da živimo u svijetu koji je nestvaran nećemo daleko stići. Razmišljanje o stvarnosti kao o iluziji donosi neku vrstu rasterećenja: 'Dobro, život je itako neka vrsta sna', ali pri tom se čovjek može dovesti u opasnost da zamišlja čitav fizički svijet kao neku vrstu vlastite projekcije.

U potrazi za zadovoljstvom i unutarnjim mirom (svojim osobnim redom) na svom putu svak omalo nalijećemo na novi kaos. Taj kaos može biti veliki ili mali, dugotrajan ili kratkotrajan – ovisno o tome što se mijenja i koliko smo za takvu vrstu promjene spremni. U tom stanju unutarnje dezorijentiranosti često imamo osjećaj da se nemamo za što uhvatiti, da se ne možemo otvoriti, da nemamo što pružiti ili da ne znamo kamo krenuti. U svakom slučaju nešto nemamo, ne možemo, ne smijemo, ne vdimo ili ne znamo. Iz tog kaotičnog unutarnjeg stanja krećemo u potragu za novim alatima samospoznaje i tu se susrećemo s raznim sustavima, učenjima i konceptima koji na neko vrijeme, u određenom opsegu opisuju našu stvarnost.

Povjerovati možemo u sve što nam donosi utjehu ili daje nadu ne uzimajući u obzir danas to vjerovanje možda koči, zavara ili, u najgorem slučaju, ubija. Samoipunjavajuće proročanstvo je npr. izraz koji jednostvnije rečeno znači: 'Ako vjeruješ da će se nešto dogoditi povećavaš vjerojatnost da se to uistinu i dogodi.'

Duhovnost ili regresija?

Baš kao što djeca vide svoju majku magičnim i svemogućim bićem koje ispunjava sve njihove potrebe, tako i odrasli koju djeluju iz dječjeg identiteta vide gurue, učitelje ili duhovne sustave kao sveznajuće, svemoguće i magične. Učitelji i gurui se često zaista i ponašaju kao majke i očevi svojim učenicima zadržavajući ih n ataj način u dječjoj dobi.

U fokusu

Kada nemamo moć koncentracije, energija se rasipa na nebitne stvari, sve se čini važnije od ostvarenja vlastite ideje, želje, sna. Odugovlačenje, stalno mijenjanje planova, nemogućnost odlučivanja... Lijenost, rastresenost i neodlučnost nisu osobine ličnosti, već navike. Baš kao što možemo imati zdrave i nezdrave navike vezane uz tijelo, tako možemo imati zdrave i nezdrave navike vezane uz snagu volje.

Vjerojatno ste primjetili da neki ljudi jednostavno 'zrače'. Njihov način razmišljanja, smaopouzdanje, vjera u ostvarenje ideja oblikuje izraz njihovog lica i određuje stav tijela. To zračenje, taj magnetizam je poput proročanstva koje samo sebe ostvaruje. Oni koji uspjevaju u životu u prosijeku nisu ništa pametniji ni tolerantniji od onih koji uspijevaju. Ono što ih razlikuje od većine je usmjerenost prema ostvarenju svojih planova i želja.

A ako se nismo u stanju uspmjeriti na neki cilj ili zamisao počinjemo o sebi misliti kao o osobi slabog karaktera koja nije u stanju voditi vlastiti život što onda drugima daje prostora da vode i olučuju umjesto nas.

Čovjek najvalitetnije djeluje kada njegova koncentracija izvire iz unutarnje mirnoće, a za to je, osim izoštrenog vanjskog fokusa potrebno imati i jasan unutarnji fokus.
Većini je ljudi u glavi buka. Roj automatskih misli koje se samo nižu...

Zbog toga najdublji i najtemeljitiji odmor predstavlja odmor od vlastitih misli. Bilo bi jednostavno kakda bismo u svom mentalnom sklopu imali on/off sklopku. Isključivši um koji kopa po prošlosti i nagađa budućnost, mogli bismo biti prisutni u realnosti, ovdje i sada.

Iako često imamo osjećaj da nemamo vremena, bilo bi logičnije reći da u vremenu nema nas. Ono teče, a mi smo izvan njega. Iz trenutka u trenutak živimo izvan trenutka. Nalazimo se na mjestu s kojeg se pruža prekrasan pogled, ali nismo prisutni jer mislimo o poslu. Razgovaramo s prijateljima, amisli nams e zapliću o unutarnje dijaloge s nekim stotim ljudima.

Važno je da vanjski fokus ne zamagli onaj unutarnji. A upravo to je ono što zapadnog čovjeka sve više pritišće. Postignuća, ciljevi, pogledi izvana... Vanjski foku je javni, on je na cijeni, dok je onaj unutarnji intiman, ne traži vanjsku procjenu, dovoljan je sam sebi. Fokus je poput usmjerenog snopa svjetlosti. Može rasvijetliti, ali može i spržiti. Kada je vanjski fokus prejak, kada j ečovjek 'izvan sebe', troši se, pod stresom je, izgara, gubi se među informacijama, idejama, mogućim i nemogućim odabirima. Kada je unutarnji fokus prejak, kada je čovjek previše 'u sebi', postaje letargičan, besciljan, stalno je u procjeni, vaganju i proučavanju svojih unutarnjih stanja.

U svakom od nas se nalaze kreativni i destruktivni potencijali. Kreativni nas potiču, nadahnjuju i okreću prema naprijed, a destruktivni nam otežavaju, kompliciraju život i vuku nas unatrag. Svojim načinom razmišljanja i ponašanjem (prema sebi i prema drugima) možemo hraniti svoje kreativne i svoje destruktivne potencijale. Na nama je da osvijestimo što nam čini dobro, a što loše. Pri tome je važno biti u dodiru sa svojim osjećajima i intuicijom, jer um ima ograničen domet – zaključuje samo na temelju informacija, a ono što je najbolje za nas nije uvijek i najlogičnije. Kada slušamo svoj unutarnji osjećaj, možemo prema njemu modificirati i vlastiti način razmišljanja. Neke misli u glavi (ili tijelu) stvaraju težinu, a neke donose olakšanje i mir. Prateći svoja unutarnja stanja možemo odabirati misli koje nam čine dobro. Iz tog dobrog osjećaja iznutra, neše djelovanje prema van može biti koncentrirano i kvalitetno.

U zrcalu kreativnosti

Ne moramo biti veliki umjetnici da bismo kreativno živjeli. Pripremiti neobično jelo, preurediti stan, iznenaditi nekoga koga volimo – sve su to detalji života koji hrane naš kreativan izvor koji nam na to uzvraća novim plodovima. U jednoj sufi priči neki čovjek kaže kako se ponekad osjeća dao da se u njemu bore dva psa. Jedan je dobar, a drugi loš. Na pitanje 'Koji pobjeđuje?, čovjek je odgovorio: 'Onaj kojeg hranim'. Slično je i s kreativnošću. Hranimo li izvore krativnosti u sebi, oni nam uzvraćaju inspiracijom. Hranimo li destruktivne porive u sebi, oni nam uzvraćaju gorčinom, tupilo i bezosjećajnošću.

Entuzijazam – stabilan polet

Ambicije često jednostavno presuše, ideje ishlape, planovi se uruše. Ništa čudno, ako im je jedino uporište u mislima. Znamo kakve su misli – jedna prođe, druga dođe. Kada nem akonkretnog plana koji misli veže uz prostor i vrijeme (sutra ću otići tamo i napraviti to i to), a onda i djelovanja, misli u internom svemiru zvanom mozak tonu u razočarenje.

Entuzijazam izvire iz samopouzdanja, iz unutarnje stabilnosti, iz vjere u sebe. A vjerovati u sebe je prilično teško ako u djetinjstvu roditelji nisu vjerovali u nas. A upravo ono što čovjeka najviše podržava i motivira, kako u djetinjstvu, tako i u odrasloj dobi, je kada netko u njega vjeruje. Svijet bi zaista bio drugačiji kada bismo na zdrav način vjerovali u sebe.

Kada smo iznutra meki, onda smo i dovoljno senzibilni da otkrijemo ono s čim želimo i s čim ne želimo (u bilo kom području života) imati posla. Osluškujući vlastitu mekoću u grudima, us tanju smo primijetiti kod drugih ne samo ono što iskazuju riječima, već i gestama lica, zračenjem, pokretima tijela. Što je finiji naš doživljaj sebe, to nam je lakši i bliskiji doživljaj vanjskog svijeta i drugih ljudi.

Kako raširiti krila?

Jedna od najžalosnijih stvari koje si iz neznanja ili straha možemo učiniti jest podrezati si krila. Neki se odriču slobode radi sigurnosti, neki da bi udovljili bližnjima, neki radi slike o sebi koju predstavljaju drugima. Staviti se u kaznu, zatvoriti se, ugušiti svoj glas, sputati svoje ideje možemo na tisuću različitih načina. Često to radimo automatski, iz neznanja, nesvjesni kvalitetnijih mogućnosti izbora. Pri tom štetimo i sebi i drugima, jer sve dok si ne dopuštao slobodno izražavanje sebe, svijet ostaje zakinut za jedinstvenu, autentičnu manifestaciju našeg bića.

Sloboda i čovjek su identični pojmovi. Drugim riječima, mi jesmo sloboda kreiranja svojih života. Bez te esencijalne kvalitete se ne osjećamo dovoljno živima.
Stvarnost prolazimo, a mi gledamo. Svakodnevnica nas nosi, a mi je ne doživljavamo. Kao da nas nekim čudnim manevrima zaobilazi iako radimo 'sve što treba', odrađujući umjesto živeći dragocijene dane svog postojanja. Mnogima prođe cijeli život, a da se ne zapitaju što mogu učiniti da bi se osjećali slobodnijima.

Jean Paul Sartre, još jedan od poznatih egzistencijalista, ističe kako je za vlastite izbore potrebna predanost. Ako nismo predani istraživanju sebe i podizanju kvalitete vlastitog života, onda nas počinje mučiti osjećaj egzistencijalne krivnje, praznine ili tjeskobe. Korijen tih mučnih osjećaja potječe iz temeljne odluke da nećemo birati. To znači da smo digli ruke od sebe i da o našem životu odlučuju ili drugi, ili sudbina ili već nešto treće. Osjećati se slobodnima i sposobnima kreirati život kakav želimo znači preuzeti odogovornost za svoje postupke. Sloboda i dogovornost su dvije strane iste medalje. Onaj tko ne zna biti odgovoran, ne zna biti ni slobodan. Prepuštajući se automatizmu vanjskih okolnosti zaboravljamo što je po našoj iskrenoj procjeni vrijedno postojanje, odnosno život vrijedan življenja. S druge strane, prihvaćanjem odgovornosti za postupke iz prošlosti stječemo osobnu snagu za slobodne i odgovorne izbore u budućnosti.

Druga važna stvar je – usuditi se željeti. Želje su jedna vrsta psihičkog goriva. One određuju smjer našeg djelovanja. Kako bismo mogli svoj živto usmjeravati u pravcu ispunjenja svojih želja, moramo moći razlikovati impulzivnu od svjesne želje. Kriterij je vrlo jednostavan – trajnost. Impulzivna želja je poput plamena šibice. Ima je pa je nema. Udovoljavajući svojim impulzivnim idejama u svoj život unosimo kaos, osjećamo se dezorijentirano i naposljetku – ne znamo što želimo. Želje koje proizlaze iz dubljih vrijednosti imaju svoju trajnost.

Smisao života

Prihvaćanje, doživljavanje i shvaćanje vlastite, individualne životne priče je mnogo vrijedniji generator smisla od većine univerzalnih učenja koja nam objašnjavaju naš život iz neke udaljene, kozmičke perspektive. Individualna životna priča je ono što nam omogućuje stalno otkrivanje novih odogovra na pitanje: kakav sam ili kakva sam?

Kreiranje životnog smisla se prije svega temelji na iskrenosti prema sebi, a najviše napredujemo onda kada si priznamo 'kako jest' umjesto da stalno težimo 'onome kako bi trebalo biti'. Definicije o tome 'kakvi bismo trebali biti', nisu izvor sreće, već izvor frustracije. Život se uvijek događa u sadašnjosti, a mir sa sobom onakvima kakvi jesmo temelj je smislene povezanosti naše unutarnje i vanjske stvarnosti.